Katedrala svetog Rufina

Mali Asiz ne diči se samo velebnim svecima poput Franje i Klare, već i po svojim crkvama. Uz dvije bazilike koje čuvaju zemne ostatke ovo dvoje crkvenih velikana, središnje mjesto zauzima katedrala sv. Rufina. Biskup i mučenik, sveti Rufin, prema tradiciji je pokrstio građane Asiza oko 238. i nakon mučeničke smrti njegovi posmrtni ostaci su smješteni u asišku katedralu, a sv. Rufin je postao svetac zaštitnik grada.

Za nas franjevce ovo sveto mjesto je značajno po krštenju sv. Franje i sv. Klare. No, Franjo nije krsno ime Siromaška iz Asiza. Rođen je dok je njegov otac, Petar Bernardone, bio na poslovnom putu u Francuskoj. U njegovoj odsutnosti supruga Ivana (zvana Pika) rađa njihovo prvo dijete, sina. Odmah nakon porođajnog oporavka odnijela ga ja krstiti u katedralu sv. Rufina i dala mu je ime Ivan po sv. Ivanu Krstitelju, koji je navijestio i pokazao Mesiju – Krista, veliki pokornik i asketa, siromah, pustinjak, koji je žustro propovijedao i pozivao ljude na obraćenje na put Božji. Podsjeća vas to na nekoga? Rekli bi stari Latini: nomen est omen ili ime je znak. Nakon nekog vremena, kad se vratio otac, došlo je do razmirica. Petar Bernardone nije volio stvarnosti na koje ga ja podsjećalo ime Ivan – i pokora, i samoća, i siromaštvo… bile su potpuno oprečne njegovom životnom shvaćanju. Zato svome sinu nadjenu ime – nadimak Francesco (Francuzić) – Franjo, prema zemlji svojih snova, Francuskoj: dao mu je ime koje ga je podsjećalo na ljupkost, bogatstvo, pjesništvo, društvo, ljubav, dvorske manire. I tako mali Asižanin ostade i Ivan i Franjo, s imenom i nadimkom, iako poznatiji svima po nadimku. Stvarno, Asiški svetac bio je oboje: i Ivan i Franjo, jedinstvena i očaravajuća povezanost suprotnosti.

fra Siniša Pucić, OFM

Početak je sedmog mjeseca, a to me i danas podsjeti na uzbuđenje koje sam osjećala svake godine iščekujući i odbrojavajući dane do meni najdražeg događaja ljeta. Šest puta tijekom mojih framaških dana spremala sam majice i udobne tenisice za hodanje i razmišljala o poklonima za ovčicu, a nekad i trčala po gradu skupljajući rekvizite za rad u skupinama, izrezivala i ispisivala akreditacije ili pregledavala rutu kojom ćemo nas stotinjak kročiti svjedočeći radost Evanđelja. Hodanje po vrućini iza zastave, desno u koloni, nošeno zvukom radosne pjesme. Spavanje na podu dok netko s muške strane glasno hrče, a kukac se sve više približava mojoj vreći. Prihvaćanje različitih karaktera kušanih vrućinom i umorom. Odvajanje vremena za razgovor s Bogom i osame koje brzo prođu. Svakodnevna Euharistija te klanjanje i ispovijed. Atmosfera koja te potiče na razgovor i promjenu. Sve ovo i mnogo više sačinjavalo je dane koje smo provodili u raznim krajevima lijepe naše u kojima su nas ljudi radosno i otvorenih srca primali i darežljivo nas dočekivali s kolačima i kiflicama dok smo im mi pjevali neku od pjesama zahvale. Nismo time baš u potpunosti kopirali ono sve što je sveti Franjo u životu činio, ali mi je svaki dio ovog puta pokazao, iako u dosta ublaženom obliku, i približio život onoga po čijem uzoru smo obećali živjeti Evanđelje.

A onda nakon svega toga, uslijedio bi vrhunac prema kojem smo hodali, a to je put u Asiz. Mjesto kojem se obradujem čim ga se sjetim, a kojem smo se i svi mi radovali iako je do njega bio dug put od pola dana provedenog u busu koji se ponekad znao i pokvariti. U tom je gradiću zaista živio jedan svetac, a to se na neki način i danas može osjetiti. Iako su sva mjesta na kojima su se dogodile brojne zgode iz Franjinog života danas pretvorena u velike bazilike i crkve, svejedno su mi uspjela dočarati te zgode i preko njih me potaknuti na slušanje Božje riječi i djelovanje u svijetu. Kameni gradić se na suncu jako ugrije, a u crkvama se većinom uspije pronaći ugodnija temperatura.

Tako je i prvo čega se sjećam vezanog uz katedralu svetog Rufina upravo hlad ispred katedrale gdje bismo uvijek slušali neku kratku katehezu o Franjinom krštenju, ali i gdje bi nam netko uvijek spomenuo da u blizini ima slavina na kojoj se može natočiti voda za koju su nam rekli da je čak i pitka. Sjećam se i stajanja na staklenim pločama ispod kojih se nalaze stare ruševine u podu, obnove krsnih obećanja kod krstionice, kipa svetog Franje s prekriženim rukama koji mi je uvijek izgledao kao da se na mene ljuti kada stanem ispod njega te izložbe slika pape Ivana Pavla II. u susjednoj prostoriji. Kada bi izašli iz katedrale, neki od nas bi otišli u malu kapelicu s desne strane trga u kojoj je bilo moguće na papirić zapisati molitvenu nakanu za koju bi časne onda molile, a na tom se mjestu nalazila i kuća iz koje je Klara prvi put ugledala svetoga Franju. Tako su mi barem rekli, a poznato je da što vodič ne zna, vodič izmisli. Ali ne brinite, kako smo mi naučili na jednom od hodova nije to bitno za spasenje duše.

Anamaria Marić (bivša framašica Frame Zagreb Sveti Mihael)


Draga braćo i sestre, ovaj je tekst prvi u ciklusu Hodbrojavanje stopama svetog Franje. Nadamo se da ćete čitajući svaki tekst, koji će izlaziti ponedjeljkom, srijedom i petkom do 23. srpnja, naučiti nešto novo o Asizu i svetom Franji, ali i prisjetiti se svojih prijašnjih Hodova. Također vas pozivamo da pročitate poziv za duhovnu pripremu za Hod kojega su napisali naši nacionalni duhovni asistenti. Mir i dobro!

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s