Jakost – Božja snaga slaboga

Kad su me sa Frama portala zamolili da napišem nešto na temu jakosti (jednom od darova Duha Svetoga), odmah sam se ogradio i rekao: „Gdje ste baš mene odabrali da govorim o ovom daru, mene koji pojedem jednu čokoladu Milku od 300 g čim osjetim da mi je pao šećer?“ Naravno, nekome je to smiješno, ali meni je to istina. Čak su mi ponudili da odaberem neki drugi dar o kojemu ću govoriti, ali u sebi sam osjetio poticaj da to ne činim i u glavu su mi došle riječi koje je Isus uputio sv. Pavlu: „Mario, jedino što ti je potrebno je moja milost, jer se snaga u slabosti usavršuje.“ Na kraju krajeva, nije mi bilo postavljeno pitanje da napišem nešto o svojoj jakosti, nego o daru jakosti koje nema nikakve veze sa mojoj snagom, već ima veze s Božjom milošću.

Zašto sam baš počeo pisati sve ovo? Zato što sam uvjeren da mnogi kao i ja nemaju hrabrosti govoriti o jakosti kad nisu jaki. Ako nismo jaki, onda nastupa onaj osjećaj nedostojnosti koji nas priječi da svjedočimo, ne nas same, već snagu i silu Božje ljubavi koja kao plod rađa sve darove pa tako i dar jakosti u nama. Mi smo svjedoci Boga koji u našim životima čini ono što je nama nemoguće. U protivnom, kada bi mogli sami učiniti mnoge stvari, mi bismo svjedočili sebe, a to je sklisko tlo na kojemu se vrlo lako poskliznemo i odskližemo u ponor oholosti, iako nam se čini da smo na vrhu, iznad svih.

Duh Sveti je taj koji nam daruje jakost, ne samo u smislu borbe protiv grijeha, već i borbe protiv malodušnosti, obeshrabrenja, razočarenja, strahova. Osoba koja je istinski jaka, ona je jaka u Kristu i u Duhu njegovu, a ne po sebi samome. Jakost se daruje onome koji je zaista svjestan da sam ne može učiniti neke stvari, da sam nije sposoban darovati ono više na koje ga Bog poziva. Jakost nije bildanje mišića volje, iako naša volja mora surađivati u potpunosti sa tim darom kako bismo odgovorili na poziv svetosti. Kada izgovaramo riječ jakost ili si zamišljamo jakog čovjeka, neizbježno nas ta riječ ili ta misao povuče u naše kategorije shvaćanja jakosti. Najčešće mislimo da je to osoba koja nikad ne griješi jer je toliko jaka da ju nikakva napast ne može nadvladati. Istina je da nam krjepost jakosti, usavršena po daru Duha Svetoga, daje da svladamo zaprjeke na koje ćemo, na ovaj ili na onaj način, nailaziti na putu svetosti, ali ne dokida vlastitu slabost ljudske naravi, strah od opasnosti, strah od boli, od mučenja.

Jakost čini to da osoba uvijek ide dalje na putu svetosti koje vodi u potpuno sjedinjenje sa Bogom. Na tom putu nismo lišeni križa koji često pritišće naša ramena, koji nas često obara licem u blato, koji često uzrokuje nesnosnu bol. Ipak, na tom putu nam dolazi u pomoć. Kao Šimun Cirenac dar jakosti koji nas osposobljava da se ne predajemo, da ne klonemo u potpunosti, već da nastavimo hodati prema naprijed. Ići prema naprijed premda nam se katkada čini besmisleno, teško i neshvatljivo – to može biti samo plod dara Duha Svetoga, to može samo jakost u nama proizvesti. Iz ovoga možemo zaključiti da je dar jakosti usko povezan sa ustrajnosti koja je u rodu sa strpljivošću, a kako nam kaže Isus: „Tko ustraje do konca, taj će se spasiti.“ (Mk 13,13). Sveta Terezija je ovako napisala: „Kažem da je od velike važnosti (…) velika i jako čvrsta odlučnost da se ne stane, dok se ne dođe do nje [svetosti], ma što bilo, ma što se dogodilo, mučilo se koliko mu drago, neka mrmlja tko hoće, makar ne došla tamo, makar umrla na putu ili ne imala hrabrosti za napore koji su na njemu, pa makar potonuo svijet.“

Dakle, jakost je ustrajnost na putu dobra koje nam često i ne polazi za rukom: . Jedna vrlo zanimljiva stvar: ako uzmemo riječ strpljenje ona u sebi zapravo znači podnositi s trpljenjem.

Nadalje, onaj koji nema u sebi duha jakosti, on je, nažalost, nošen vjetrovima ovoga života i ne poznaje svoj cilj. Niti zna što želi, a niti zna kamo ide, jednostavno se prepustio impulsima i instinktu svoje ljudskosti. Takva osoba ne shvaća da živi na površini svojeg bića, ona ne može zaroniti u dubinu jer je okovana sponama užitka na površini. Jaka osoba ne živi na površini vlastite impulzivnosti, ona se suočava sa svojim slabostima i nagnućima na zlo, te koliko god za nju bilo mučno i teško vršiti volju Božju, ona zna da je jedino to ispravno.

Za kraj, kakav bi ja to bio franjevac a da ne spomenem našeg serafskog oca Franju koji je neprestano surađivao s duhom jakosti. Njegovo tako malo i krhko tijelo je podnosilo tako strpljivo svaku bolest, svaku nemoć. Duh jakosti koji je bio u Franji, uvjeren sam da je pobuđivao one suze koje su tekle zbog njegove i slabosti svijeta da u potpunosti odgovori na Ljubav koju nam Bog daruje: „Ljubav nije ljubljena.“ Ali najveći dokaz da je Franjo bio jak čovjek u Kristu možemo iščitati iz njegove priče o Savršenoj radosti koju prepričava bratu Leonu, gdje se jasno vidi kako su Franju odbacila njegova braća, kako su se ponašali prema njemu kao da je gubavac i stranac, a on je sve to podnosio strpljivo i iz ljubavi, nije se bunio niti je pokušavao nasilno uvjeravati braću da je sve sa njime započelo. Zamislimo si samo kolika je bol i mučeništvo biti odbačen od najbližih. Da Franjo nije bio otvoren za duha jakosti, uvjeren sam da nas fratara danas ne bi bilo.

Jakost je ona vertikalna crtica koja se nadodaje na našu vodoravnu crticu koja ostaje uvijek minus ako ne dozvolimo da Bog svojim Duhom od našeg minusa napravi plus.

fra Mario Berišić

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s