Uskrsni ponedjeljak

Alexandar Ivanov: Krist se ukazuje Mariji Magdaleni nakon uskrsnuća (1835.)

Dj 2,14.22-32; Mt 28,8-15

Matejevo evanđelje govori također o ženama, Mariji i Mariji, koje su došle pogledati grob. Ondje su vidjele anđela koji im je rekao da je Isus uskrsnuo, uputio ih je da to jave učenicima. I prije nego im se Isus dao vidjeti, evanđelist nam opisuje njihovo unutarnje stanje vrlo neobičnom konstrukcijom. Stoji u prvoj rečenici: „Žene otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima.“ Sa strahom i velikom radošću. Povezana dva osjećaja mogu nas samo ostaviti u velikom čuđenju. Nismo ništa manje zbunjeni nego što su one bile.

Strah i radost obično su predstavljena kao dva suprotna osjećaja koja poništavaju jedan drugoga. Ili se barem ne mogu javiti istovremeno. Doduše neki bi pokušali prvi rastumačiti preko poznatog izraza „strah Božji“ i u njemu gledati zapravo izraz za strahopoštovanje, no u ovom slučaju sigurno nije riječ o tome. Evanđelje po Mateju prikazuje te pobožne žene čijim iznenađenjima nema kraja. Tri dana ranije su vidjeli svog učitelja raspetog i mrtvog, zatim su vidjeli prazan grob i Anđela, nakon toga vidjet će samog Isusa koji će im potvrditi anđelom zadatak. Vjerojatno su već preko svake mjere šokirane novim saznanjima, brzim promjenama sveopćeg stanja koje ljudska psiha ne može pratiti. Kao kad bi na prvu pandemiju nakon sto godina došao još i potres. Ni najzreliji ne mogu mirno sve te novosti lako izdržati. I to njihovo unutarnje stanje pisac Evanđelja naziva strah s velikom radošću. Radost možemo lako definirati kao posebno ugodan osjećaj zbog pogodnih događaja za čovjeka. Strah je već malo teže ograničiti, ali može ga se usporediti s neizvjesnošću, neugodom zbog očite prijetnje po čovjeka. Strah je stanje u kojem čovjek shvaća da je tek slabi čovjek kojemu stvarnost konstantno prijeti sa svojom izmjenjivošću, na što on ne može nikako utjecati. Ali, i Bog je opravdani izvor straha. Ne kao onaj koji prijeti, nego kao onaj koji zahtjeva vjeru u nadljudsko. Mi ljudi volimo kontrolirati. No Bog očekuje od nas prepuštanje. Volimo znati što se događa i što će se događati. No Bog očekuje pouzdanje u njegovu providnost. I kada se čovjek susretne istovremeno sa svojom slabošću nad novim događajima s jedne strane, i s druge strane s dokazanom i opravdanom vjerom, tada nastaje osjećaj kojega današnje evanđelje naziva strah s velikom radošću. Možda naš jezik nema izraz za to, pa nam je dopušteno skovati ga. Nazovimo taj osjećaj: nesigurna uvjerenost.

Dakle, te pobožne žene doživjele su najveću sreću. Čule su da je njihov učitelj živ. Da je uskrsnuo. Čule su da on više nije mrtav. No još ga nisu vidjele. Mogu samo vjerovati. Ta vjera u njima rađa radost. Ali istovremeno strah ih je razočaranja. Što ako to nije sigurno? Što ako su to samo njihove puste želje. Svi smo mi doživjeli taj osjećaj. Znamo često izreći rečenicu: „Nešto je predobro da bi bilo istinito“. Radosni smo jer se nešto predobro dogodilo, ali nas je strah da je sada ipak malo predobro da bi to stvarno bilo tako. To je naša nesigurna uvjerenost. Ne znamo, ali vjerujemo. Nadamo se, ali nije nam bjelodano. Ovo je ukratko opis naše vjere.

Draga braćo i sestre! Naša vjera u Isusovo uskrsnuće je u kategoriji „predobro je da bi bilo istinito“ i od nas iziskuje nesigurnu uvjerenost. Nikad nećemo biti potpuno sigurni u to, na razini sigurnosti da se sada nalazimo u ovom mjestu, vidimo ispred sebe što vidimo i slično. I Isus je svjestan tog svog zahtjeva prema nama. Zato se učenicima dao vidjeti, zato je nama ostavio sakramente, svoju Crkvu, naše zajedničke susrete na Euharistiji. Sve kako bi se jačala ta naša nesigurna uvjerenost. Istina, nekada jer nam je teško biti u takvom osjećaju vjere, odemo ili u agresivno nametanje svojih stavova drugima, ili u najopasniju indiferentnost. Ali kršćanin je čovjek koji cijeli život provede u nesigurnoj uvjerenosti. Unutar nje se ima pravo radovati, jer je uvjeren. Ali ima se pravo i bojati, jer je nesiguran. Neka nam Uskrsli Krist pomogne u našem putu vjere kako bismo sve više napuštali nesigurnost i ulazili u uvjerenost da je on pobijedio smrt i da nas nakon ovog života čeka očito i sigurno zajedništvo s njim – uskrslim i živim.

fra Vjeran Lazić


naslovna slika: Alexandar Ivanov – Krist se ukazuje Mariji Magdaleni nakon uskrsnuća (1835.)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s