Ljubav koja pere

Uvijek prisutna dubina čovječje čežnje za praznom glavom, za odsutnošću misli koje ga tjeraju na preobražaj, gura njegove korake na nesigurne putove stvarnosti koja svojom surovošću ruši bedeme ustrajnosti oko ništavila.

Duboko u čovjeku, uz prisutnost neprestane jeke mnogih želja, stamen je sraz daha sadašnjosti i budućnosti. Sa svih strana pritiješnjen, bacan kao leptir u nevremenu, bori se s olujama neslućenih razmjera, ne znajući kuda vjetar nosi zaludne zamahe njegovih zakržljalih krila.

I sada, tebi uronjenu u svoje vlastite visove i ponore života, trebam prenijeti jedan zamah svojih krila, koji je već sigurno izgubljen nad nepreglednim poljima pod teretom vihora koji mrvi svaki pokušaj uzvraćene borbe. Ali ne bojim se! Zamah koji žudi biti podijeljen istrgnut će se iz stegnute omče vrtloga koji ga guši svojom nepopustljivošću. Izići će kao pobjednik bitke, ne sjajan i okupan zrakama ispunjenja, već slab, iznemogao i iscrpljen, kao onaj od kojega je Atlas preuzeo svoj nebeski svod.

Zamah je to, doduše slabašan i jedva zamjetljiv, ali vrijedan svake nježnosti i brige. Zaslužuje on, dragi čitatelju, biti viđen, makar ne ostavio ni najmanjega traga na ispucalom tlu tvojega života. Ali ako želiš, možeš ga prihvatiti u svoje drhtave ruke pa od njega učiniti zadivljujuće iskustvo, isto ono što majka čini svome podarenom životu.

Misao je to, utkana svilenkastim nitima u nezamjetan zamah moje vlastite stvarnosti, koja se, boreći da ne bude rastrgana bešćutnim okolnostima bezosjećajnog okruženja, trudi ostati na dobro utabanom, ali tako često pogledu nevidljivom putu.

Misao je to o novoj zapovijedi isprepletenoj savršenim životom, ali i tegobnom smrću. Savršenim životom koji se čitav daje svakome pojedincu u obliku kruha, tegobnom smrću koja se prolijeva do posljednje kapi u stvarnosti vina i novoj zapovijedi koja nam na koljenima, u stavu služenja, otkriva da čini od svoga života i smrti hranu za druge. On, odložene odjeće, opasan ručnikom, na vlastitim koljenima, ponizivši do krajnjih granica sebe savršenog, pere noge nama nedostojnima, potičući nas na očišćenje od robovanja našim privilegijama, našim zaštitama, našim uzvišenjima te želeći da u nama zaživi nova zapovijed, ali i novi život koji je On sam.

Tako nesavršen čin u očima ljudskim, manjkavim i slijepim, a tako savršen čin u očima Onoga čiji pogled prodire u svaku poru postojanja. Čitav život u jednome trenutku, u jednome postupku, činu. Odlazi od stola na kojemu je sve potrebno za opstojanje kao što je otišao od Oca koji je sam život, da bi donio život onima koji ga ne posjeduju. Odlaže odjeću, isto kao što je odložio svoju odjeću slave u predivnom, nepojmljivom i neshvatljivom trenu utjelovljenja te oblači čovjeka, onaj ručnik kojim se opasuje, a koji služi da očisti našu nečistoću. Na svojim koljenima naginje se prema svakome od nas u činu praštanja, goreći željom za tobom, perući tvoje nedostojne noge duše i čisteći te od prljavštine i čađe grijeha.

To može samo Ljubav učiniti. Ona, koja je svoje lice u potpunosti učinila prepoznatljivim u smrti, skidajući koprenu i otkrivajući se do kraja. Ona, koja je jedino pravo i istinsko pranje čovjeka, jedino pranje kadro osposobiti ljudsko biće za zajedništvo sa Svesilnim.

Božanska koljena, uprljana prašinom ljudskim koracima onečišćene zemlje, vape za nasljedovanjem, žude za rođenjem ljubavi iz izvora tvojega života. Dopusti izniknuće ljubavi u svome okovima stegnutom srcu, dopusti uzdignuće ljubavi u vlastitoj potopljenoj i nesigurnoj egzistenciji, dopusti predanje ljubavi u nesavladivom strahu svagdašnjice. Dopusti Njemu da živi u tebi. Time će ostvarenje tvojega života postati oličenje istinskog nasljedovanja Njegovih riječi da činimo ovo Njemu na spomen.

Služenje. Tako jednostavno razumjeti, tako teško ostvariti u trenutku nužnosti svjedočenja vlastite opredijeljenosti za suživot sa Svemogućim. Zamah je to nesigurnih i slabih krila koja se trude letjeti usprkos silnim vjetrovima surove stvarnosti koja lomi pokušaje ostanka na pravome putu. Nezamjetljiv zamah u očima svijeta, ali snažan u nama samima. Neprestana borba u kojoj pobjednik biva onaj koji ne odustaje, nego iznova i iznova čini napore znane samo vlastitome biću.

Misao je to, dragi čitatelju, utkana svilenkastim nitima u nezamjetan zamah moje vlastite stvarnosti koji se gubi u bespućima tuđih pustopoljina u koje ugrađujem djelić sebe ovim riječima: Ne odustaj! Nasljeduj! Služi! Ostvaruj novu zapovijed u prostranstvima vlastite duše.

fra Filip Pušić (OFMConv.),
član Konferencije nacionalnih duhovnih asistenata Frame

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s