Sve je baš klišej

Nama ljudima jako je važan komentar društva ma koliko god mi tvrdili da to nije istina. Postoje pojedinci kojima nije bitno tko što misli i zaista odskaču svojim djelima iz zone nekakvoga nepisanog i ničim ograničenog komfora.

Jako često ljudi žele napisati pjesmu, napisati nekakav tekst, otpjevati pjesmu pred drugima kao što kući pjevaju u svojoj sobi, žele plesati, žele naslikati kakvu sliku ili žele obući neki komad odjeće koji nije uobičajen za grad u kojem oni žive. I tu se ograniče. Tu odjednom stanu i ne žele ni pomisliti kakvi bi sve komentari bili na njihov rad.

Događa se to na svim područjima života, ali nekako mislim da ljudi se najviše boje pokazati tu “umjetničku” stranu. Smatraju da moraš biti lud ili barem mrvicu nenormalan da bi shvaćao umjetnost. Često se zaboravlja da je umjetnost zapravo nešto što čovjeka oduvijek čini sretnim i da je to prekrasan dar od Boga koji omogućuje da jedna osoba (ili više njih) kroz tu umjetnost pokažu osjećaje, ono što vole, što ih čini sretnima ili tužnima.

Možete vi bježati od umjetnosti koliko god hoćete, ali ona vas prati u svakom koraku. I skroz je ludo da pokušavate bježati od nečega što je u svrhu vas samih. Na ovo sve ćete sigurno reći, kao i većina koja se boji napraviti korak naprijed i napraviti ono što inače ne rade: “Ma ovo je klišej”. I je, klišej je, ali ja volim kad je nešto klišej. I svi volimo taj klišej koliko god se pretvarali. Svi bježe od njega jer “to je isfurano, to su svi vidjeli”.

Najveći je živući klišej današnjice ljubav. Svi toliko bježe od nje, misle da su neovisni, da im je ljubav nepotrebna, a toliko je traže. Možemo mi bježati od nje koliko god hoćemo, uvijek će nas stići. A ako uspijemo pobjeći od tog klišeja, osjećat ćemo se kao da smo upali u nekakvu rupu bez dna, negdje gdje ne dopire nikakav zvuk, nema nikakvog svjetla, gdje smo sami sa svojim mislima. Tu onda dolaze napasti, velike napasti koje nam nude sve loše pod krinkom dobroga, ali to je opet neka druga tema.

Bježanje od ljubavi. Danas je jako fora dopisivanje među mladima, veliki dio komunikacije ide baš na tu pisanu, digitalnu komunikaciju i često se u moru tih poruka mogu skriti različiti osjećaji. Cure pokušavaju glumiti nedodirljive ledene kraljice, dok dečki, s druge strane, pokušavaju skupiti što više cura za dopisivanje jer kao mali nisu skupili sve Pokemone.

Teška je i zapetljana ta životna priča, ali nitko se ne trudi otpetljati je. Najsmješnije mi je kad te iste ledene cure u opise profila na WhatsAppu, Instagramu i na fotografijama pišu citat “Samo se srcem dobro vidi, sve ostalo očima je nevidljivo”. Da se krivo ne shvatimo, i meni je taj otrcani citat jedan od najdražih, ali te curke su ga shvatile previše doslovno.

Mali princ nije rekao “E, sakrij ti to srce, nemoj da te slučajno odmah pročita, da odmah zna da si nježna djevojčica koja voli gledati stare filmove uz šalicu dobrog čaja”. Cure, budite opuštene, plešite, pjevajte, pišite. Veselite se sitnicama oko vas. Plačite, smijte se, suosjećajte s drugima, molite.

Nije toliko teško pokazati da imate srce. Tad će vas dečki gledati srcem, a ne očima. Neće gledati vaš izgled, nego talente koje ste dobile od Njega kojega slavite kroz njih i da se njima ističete od drugih.

Dečki, nije bed zaplesati ako vam se sviđa ritam pjesme, nije loše napisati pjesmu ako želite napisati pjesmu, nećete biti papci, u njezinim očima bit ćete veći umjetnik od Da Vincija. Nije sramota pričati o temama o kojima ne pričate svaki dan, nije sramota plakati, nije sramota pjevati i pokazati osjećaje. Budite opušteni, plešite, pjevajte, pišite. Kao i cure.

I tko god da ovo čita, mlada cura ili mladi dečko, zaposlena žena ili muškarac, baka ili djed na ovom čudu tehnologije… Volite. Ljubav je najljepši klišej koji nam je Bog dao. Umjetnost je ljubav. U ljubavi je sve. Ljubav je klišej. Sve je baš klišej.

Mihaela Stanić, Frama Vukovar

2 Comments

  1. Bozji blagoslov ali ne poklapa tvoje i fratrino ivice janjica :Sve je baš klišej
    28m ago
    izdvojenokolumnaljubavmihaela stanićvalentinovo

    Nama ljudima jako je važan komentar društva ma koliko god mi tvrdili da to nije istina. Postoje pojedinci kojima nije bitno tko što misli i zaista odskaču svojim djelima iz zone nekakvoga nepisanog i ničim ograničenog komfora.

    Jako često ljudi žele napisati pjesmu, napisati nekakav tekst, otpjevati pjesmu pred drugima kao što kući pjevaju u svojoj sobi, žele plesati, žele naslikati kakvu sliku ili žele obući neki komad odjeće koji nije uobičajen za grad u kojem oni žive. I tu se ograniče. Tu odjednom stanu i ne žele ni pomisliti kakvi bi sve komentari bili na njihov rad.

    Događa se to na svim područjima života, ali nekako mislim da ljudi se najviše boje pokazati tu “umjetničku” stranu. Smatraju da moraš biti lud ili barem mrvicu nenormalan da bi shvaćao umjetnost. Često se zaboravlja da je umjetnost zapravo nešto što čovjeka oduvijek čini sretnim i da je to prekrasan dar od Boga koji omogućuje da jedna osoba (ili više njih) kroz tu umjetnost pokažu osjećaje, ono što vole, što ih čini sretnima ili tužnima.

    Možete vi bježati od umjetnosti koliko god hoćete, ali ona vas prati u svakom koraku. I skroz je ludo da pokušavate bježati od nečega što je u svrhu vas samih. Na ovo sve ćete sigurno reći, kao i većina koja se boji napraviti korak naprijed i napraviti ono što inače ne rade: “Ma ovo je klišej”. I je, klišej je, ali ja volim kad je nešto klišej. I svi volimo taj klišej koliko god se pretvarali. Svi bježe od njega jer “to je isfurano, to su svi vidjeli”.

    Najveći je živući klišej današnjice ljubav. Svi toliko bježe od nje, misle da su neovisni, da im je ljubav nepotrebna, a toliko je traže. Možemo mi bježati od nje koliko god hoćemo, uvijek će nas stići. A ako uspijemo pobjeći od tog klišeja, osjećat ćemo se kao da smo upali u nekakvu rupu bez dna, negdje gdje ne dopire nikakav zvuk, nema nikakvog svjetla, gdje smo sami sa svojim mislima. Tu onda dolaze napasti, velike napasti koje nam nude sve loše pod krinkom dobroga, ali to je opet neka druga tema.

    Bježanje od ljubavi. Danas je jako fora dopisivanje među mladima, veliki dio komunikacije ide baš na tu pisanu, digitalnu komunikaciju i često se u moru tih poruka mogu skriti različiti osjećaji. Cure pokušavaju glumiti nedodirljive ledene kraljice, dok dečki, s druge strane, pokušavaju skupiti što više cura za dopisivanje jer kao mali nisu skupili sve Pokemone.

    Teška je i zapetljana ta životna priča, ali nitko se ne trudi otpetljati je. Najsmješnije mi je kad te iste ledene cure u opise profila na WhatsAppu, Instagramu i na fotografijama pišu citat “Samo se srcem dobro vidi, sve ostalo očima je nevidljivo”. Da se krivo ne shvatimo, i meni je taj otrcani citat jedan od najdražih, ali te curke su ga shvatile previše doslovno.

    Mali princ nije rekao “E, sakrij ti to srce, nemoj da te slučajno odmah pročita, da odmah zna da si nježna djevojčica koja voli gledati stare filmove uz šalicu dobrog čaja”. Cure, budite opuštene, plešite, pjevajte, pišite. Veselite se sitnicama oko vas. Plačite, smijte se, suosjećajte s drugima, molite.

    Nije toliko teško pokazati da imate srce. Tad će vas dečki gledati srcem, a ne očima. Neće gledati vaš izgled, nego talente koje ste dobile od Njega kojega slavite kroz njih i da se njima ističete od drugih.

    Dečki, nije bed zaplesati ako vam se sviđa ritam pjesme, nije loše napisati pjesmu ako želite napisati pjesmu, nećete biti papci, u njezinim očima bit ćete veći umjetnik od Da Vincija. Nije sramota pričati o temama o kojima ne pričate svaki dan, nije sramota plakati, nije sramota pjevati i pokazati osjećaje. Budite opušteni, plešite, pjevajte, pišite. Kao i cure.

    I tko god da ovo čita, mlada cura ili mladi dečko, zaposlena žena ili muškarac, baka ili djed na ovom čudu tehnologije… Volite. Ljubav je najljepši klišej koji nam je Bog dao. Umjetnost je ljubav. U ljubavi je sve. Ljubav je klišej. Sve je baš klišej.

    Mihaela Stanić, Frama Vukovar

    Sviđa mi se

  2. Rodio se da bi umro
    Dec 25, 2019
    Božićduhovnostfra ivica janjićizdvojenokolumna

    Prikazi Isusova rođenja na ikonama kršćanskog istoka kriju zanimljive detalje. Špilja u kojoj je Isus rođen oslikana je tako da aludira na grob ili euharistiju. Tako slika već teološki tumači razlog Isusova utjelovljenja i koje posljedice to ima za nas ljude.

    Isus je na ikonama često prikazan povijen u povoje baš na onaj način kako će biti kasnije povijen kad ga budu polagali u grob. Kolijevka je na pojedinim ikonama oslikana kao grob, a na nekim drugima kao oltar. Kad crkveni oci tumače jaslice oni u njima vide sliku oltara. To je još zanimljivije ako znamo da riječ Betlehem na hebrejskom doslovno znači “Kuća kruha”. Dakle, rođenje Isusovo upućuje na muku i smrt Isusovu a potom i na posljedice toga – kruh života koji će nam ostati. On je ono zrno pšenice koje je, pavši na zemlju, umrlo, a potom donijelo obilne plodove.

    Možda ovim tekstom uspijem nekome i ubiti romantiku Božića, no čini mi se da smo u naše vrijeme u opasnosti da razvodnimo Božić i napravimo od ovog slavlja ono što nije. Da – treba se radovati jer je Isus došao unatoč grijehu i bijedi u kojoj se nalazimo. Ta me pomisao uvijek iznova oduševi – kako se Bog nije libio kročiti u blatnu kaljužu čovjeka, kako se nije libio uzeti naše ljudsko tijelo koje je ograničeno sa svim potrebama, kako se nije libio biti dijete jedno vrijeme svojega života i tako potpuno ovisiti o nama ljudima. Sve to govori o Bogu puno više nego što mislimo na prvu.

    Ako odemo malo dublje i zapitamo se – a zašto si Ti, Isuse, uopće došao na zemlju? – dolazimo do odgovora: radi golgote. Jer je čovjek toliko slab i nesposoban da sam od sebe zasluži spasenje. Ti si se, Isuse, rodio da bi umro, da bi nama dao život, da se zapravo mi možemo roditi da bi živjeli vječno. Kakve li čudesne razmjene! Bog silazi s neba podnijeti muku i smrt da bi čovjek koji je na zemlji mogao dospjeti u nebeske i božanske visine! Ti si Isuse postao hrana nama ljudima koji smo na zemlji kako bi mi hraneći se Tobom postali slični Tebi koji si na nebu!

    Sjeti se, dragi framašu, ovog Božića, da je On došao na zemlju znajući da ga na njoj ne čeka veseli provod, znajući da će ga mnogi već od trenutka rođenja htjeti ubiti (čitaj: Herod), znajući da će njegova obitelj puno zbog toga propatiti, znajući da će On sam od mnogih još za života biti proganjan, znajući da ga pred kraj života čekaju bičevi, trnova kruna, poruge i pljuvanja. Radi toga svega se On rodio na Božić – i zanimljivo – nije odustao od te nakane. Svejedno se rodio. Može li onda netko prigovoriti Isusu da nas ne ljubi dovoljno? Dragi framašu – uđi dublje u ovo otajstvo Božića, uđi dublje u Božju ljubav preveliku, uđe dublje i spoznaj dublje zašto se Isus rodio i da to ima izravne veze s tobom, uđi dublje da dublje razumiješ ljubav Božju. Uđi dublje u te jaslice špilje rođenja.

    Uz ove želje svima vam želim blagoslovljen Božić! I kao što dolikuje svakom rođendanskom partiju da je u središtu onaj čiji se rođendan slavi, tako i vi provedite ovaj Božić tako da ne zanemarite onoga tko ima rođendan, radi kojega su ovi dani zapravo posebno istaknuti, sveti i blagoslovljeni! Hvala Ti, Isuse, što si se rodio i došao na ovaj svijet te si nam na svoj rođendan dao poklon i to ne bilo kakav nego samoga sebe, a da je to istina znamo svaki dan na svetoj misi kad možemo primiti taj poklon – pričest – Tebe!

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s