Uska i široka vrata

U evanđelju Isus nam govori da postoje dva vrata (usp. Mt 7,13-14). Ne pet, šest, deset ili šesnaest nego samo dva. Opisuje ih vrlo slikovito: uska vrata i široka vrata. Obično kad idemo u trgovinu ili negdje gdje moramo proći kroz vrata, prvo što nam dođe onako sasvim spontano je da tražimo vrata kroz koja je najlakše proći, koja su najveća, gdje nema puno gužve, jednom riječju: koja su najšira. Nisam primijetio da se ljudi guraju proći kroz vrata kroz koja je teško proći ili pred kojima je velika gužva, ako pored njih imaju mogućnost širokih.

Što želim reći? Čovjek, sam od sebe, možda i iz dobre nakane, uvijek ide za onim što je ugodnije i lakše, međutim, to nužno ne mora značiti da je put koji vodi u nebo. Čovjek, sam od sebe, bez Božje milosti, ne može znati što je dobro za njega. Čovjek je u stanju pale naravi, ranjen grijehom, tako da ranjena narav po prirodi ide za ugodom, za užitkom. Potreban je kompas. Potrebna je milost Božja da prosvijetli, da kaže kojim putem poći. Zato Isus kaže: “Uđite na uska vrata” (Mt 7,13). Isus nam govori kojim nam je ispravnim putem poći. On je naš kompas. Njegova milost prosvjetljuje, njegova milost vodi. Ne ide bez Boga. Ne ide ako nismo Njemu otvoreni.

Nadalje, Isus kaže: “Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze” (Mt 7,13-14). Zašto mnogi idu na široka vrata? To smo maloprije rekli – jer idu prirodno, bez Boga, kamo ih pala narav upućuje. Čovjek bez Boga ne može ići pravim putem jer nema kompasa, nema prosvjetljenje. Čovjek sam od sebe može završiti u propasti. Kako? Ako se povede za strujom, ako radi što i svi rade. Ako pusti da stvari idu same od sebe bez da nešto mijenja, bez da radi na sebi. Ono, pustiš, sjediš i gledaš kako život prolazi kraj tebe – to je hod širokim putem.

S druge strane, što znači uski put? Što znače uska vrata? Da bi prošao kroz uska vrata to znači da svjesno to moraš odlučiti i nešto napraviti povodom toga – npr. sagnuti se, npr. ostaviti teret grijeha, npr. raditi na sebi. To su one hrabre duše koje su se uputile na uski put, jedini put koji vodi u istinsku radost. U nebo nitko ne dolazi slučajno. Na uska vrata ne ideš slučajno. Jer treba učiniti nešto povodom toga da bi se moglo proći kroz ta vrata. Doći u nebo je odluka. Odluka biti vjeran Bogu, biti ustrajan, hrabro se boriti iz dana u dan. Naravno da će Bog svojom milošću to podržavati! U nebu je nemoguće da sretneš neku dušu i upitaš je otkud ti ovdje, a ona ti odgovori: “Ne znam ni ja”. To je nemoguće! Na uska vrata se ne prolazi slučajno nego svjesno, jer traži odricanje, saginjanje, da bi se kroz njih prošlo.

Mnogi će prigovoriti, čak među katolicima: “Vidi kako njemu dobro ide u životu a nevjernik je”! Međutim, to je sasvim krivo gledanje na stvari! Biti zavidan nekome koji ide širokim putem? Treba moliti za njega, a ne mu još zavidjeti! Vidjeli smo kamo vodi široki put. Pa ti si čovječe na uskom putu – ako taj put vodi u nebo, a vodi, kako smo vidjeli iz Isusovih riječi, zašto se onda toliko obazireš na uskost puta? Obazri se više na cilj kojemu taj put teži – neka ti cilj bude snaga za uskost puta jer ti ideš putem koji je siguran spas! Što te toliko smeta što je put uzak ako vodi u nebo? Ili bi radije sladak put koji vodi u propast? Što te toliko smeta ako je poklon loše umotan, ukoliko je sam dar prevrijedan? Što te toliko smeta ako ćeš Yugom ići na more, ako znaš, kad tamo dođeš, da će ti biti prelijepo? Što te smeta ako si se uputio prema voljenoj osobi, pa usred puta krene padati kiša a ti nemaš kišobran – pokisnuti ćeš – ali znaš da ćeš na koncu ugledati voljenu osobu. Kužite?

Spomenuo bih još blaženu Aleksandrinu. Ogromno otkriće bio mi je život ove blaženice. Kako se Gospodin proslavio! Slobodno istražite njezin bogati duhovni život (bila je mističarka), jer ću ovdje istaknuti samo ponešto. Naime, na Veliku subotu 1918. godine, kad je Aleksandrina imala 14 godina, dok je sa svojim prijateljicama šivala, tri su mladića ušla u kuću s nakanom da ih siluju. Dok su mladići pokušali provaliti u sobu, Aleksandrina, da sačuva čistoću, baca se kroz prozor. Pada na tlo s četiri metra visine. Tada se toliko ozlijedila da ubrzo više nije mogla ni hodati. Kada je paraliza uznapredovala mogla je samo ležati u krevetu. Tako je od 1925. sve do trenutka svoje smrti, 1955. godine bila potpuno nepokretna i prikovana za krevet. To je, ako me matematika dobro služi, čak 30 godina!

Čim je završila nepokretna u krevetu silno je molila za ozdravljenje, međutim, Gospodin je imao drugačije planove za nju. Bilo joj je jako teško to prihvatiti. No kada je prihvatila patnju i bol, prikazala to Bogu kao zadovoljštinu i tako radila na spasu duša, kroz tih 30 godina ona se posvećivala! Kasnije je imala mistična iskustva, a bilo je perioda kada je živjela samo od hostije. I tako je danas postala blaženica! Kako uzak put, kako težak put, no koje li radosti!

Mogla se Aleksandrina pitati: Bože, zašto si mi dao ovu muku? Bože, zašto nisi spriječio mladiće? Bože, zašto nisi dao ozdravim? Ipak, ona je prihvatila uski put. Prihvatila je to i sjedinila s Kristovim patnjama. U tome je njezina veličina. Je li joj bilo lako? Nimalo. Je li danas u nebu u zajedništvu s Bogom? Svakako! Ljudski gledano – možemo reći da je to propali život jer kakav je to život biti 30 godina prikovan za krevet? Zvuči li to kome primamljivo? Međutim, gledano iz Božje perspektive, gledano prosvijetljeni milošću Božjom – koja veličina, koja svetost! Raditi na jedan tako dubok i poseban način na spasu duša! Možemo se diviti i nasljedovati njezin primjer strpljivog podnošenja muka!

Ova blaženica nam svojim životom pokazuje kako se korača uskim putem koji vodi u nebo: strpljivo, predano Bogu i Njegovoj volji, zahvaljujući mu na svemu što nam daje iz preobilja svoje milosti. Završio bih s molitvom koju je blažena Aleksandrina molila posebno onda kad joj je bilo najteže: “Moj dobri Isuse, Ti si zatvorenik i ja sam zatvorenica. Oboje smo zatvorenici. Ti si zatvorenik za moje dobro i sreću, a ja sam zatvorenica Tvojih ruku. Ti si Kralj i Gospodin, a ja sam samo crv zemaljski. Ja sam te bila napustila, misleći samo na ovaj svijet koji je uništenje duša. Ali sada, kajući se svim svojim srcem, želim samo ono što Ti želiš. O, moj Isuse, obožavam dok boraviš u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Ondje gdje si prezren, ja ostajem uz tebe. Volim Te za one koji te ne vole. Dajem zadovoljštinu za one koji Te vrijeđaju. Dođi u moje srce”.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s