Nije svaka ljubav Božja ljubav

Što je ljubav? Možemo li je definirati? Ako je netko nekad pokušao nije mu trebalo dugo da spozna kako je svaka definicija manjkava. Kao da uvijek nešto nedostaje. Kao da bi se svakoj definiciji moglo dodati još. Zašto je to tako? Zašto nam ljubav uvijek nekako izmiče? Je li postojala prije nas? Zato nam i izmiče. Kaže sv. Ivan Zlatousti da “ljubav nije zemaljska nego nebeska stvarnost”. Mi na zemlji ne možemo sami od sebe znati o ljubavi jer nismo autori ljubavi, nismo je izmislili; postojala je prije nas. Mi smo, u najboljem slučaju, kanali, cijevi kroz koje ljubav dolazi ovdje na zemlju, ali izvor je negdje drugdje. Izvor je kod Boga.

Stoga, jedino ispravno o ljubavi nam može govoriti Bog – Isus Krist. I uistinu, on je to i činio (čini i dalje). Dao nam je do znanja kako je ljubav bila prije nas, kako je On nas prvi ljubio, kako smo mi zapravo nastali kao plod njegove ljubavi: “Ne izabraste vi mene nego ja izabrah vas” (Iv 15,16). Od Njega je sve krenulo. Čak je i ovaj svijet nastao iz preobilja te ljubavi. Niti bi ja sada ovo pisao, niti bi ti, dragi čitatelju, ovo čitao, da na početku nije bilo Božje ljubavi. Ovo sve što možemo činiti sada, čitati i pisati, sve je to plod one ljubavi na početku.

Ipak, nije svaka ljubav Božja ljubav. Ona ljubav od početka. Ona jedina istinska, iskrena i čista ljubav koja mijenja. Usput rečeno, jeste li primijetili da ondje gdje je autentična ljubav prisutna, stvari se uistinu mijenjaju? Da svaka ljubav nije Božja ljubav govori nam i Isus: “Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio” (Iv 15,12). Ne kaže – “ljubite se međusobno”, već nadodaje kako se ljubiti, kojom ljubavlju se ljubiti, a to je “kao što sam ja vas ljubio”. Isus je pokazao pravu ljubav i ona nam je uzor tako da možemo razlikovati pravu od lažne.

Istaknuo bih dva načina na koja nam je Isus pokazao pravu ljubav:

Prvi. Nema ljubavi bez odnosa. Ako si sam kako ćeš ljubiti? Dok još nije stvoren svijet, vidljiva i nevidljiva bića, koga je Bog ljubio ako je ljubav? Možda nam je sada mrvicu lakše shvatiti Presveto Trojstvo – nije jedan, nije sam, jer bi to bio teški egoizam, nego imamo tri osobe iako je to jedan Bog, jedna Božanska narav. Netko bi ovdje mogao reći – no dobro, zašto onda nisu dvije osobe, nego pak tri? Jer se dvoje još uvijek može egoistički voljeti tako da jedan drugome ispunjava potrebe zanemarujući ostale, a kad je troje, onda je to već podloga za istinsku, autentičnu, puninu ljubavi. Dakako, ovo je samo slaba analogija.

Njih Trojica uvijek sve skupa rade i stalno upućuju jedan na drugoga. Isus skoro stalno govori “Otac moji koji je na nebesima”. Što radi Duh Sveti? Upućuje na Isusa, aktualizira njegove stvari. Što radi Otac? Šalje Sina. Sva trojica su aktivni. Zaključak: nema prave ljubavi ako nema odnosa, ako nema zajedništva. Što za sobom vuče pitanje: imamo li osjetljivost za bratstvo? Kršćanstvo nije jedan čovjek solo, nego zajednica, skupno djelovanje, poštivanje tuđih slabosti jer ih i ja imam, ali uvijek s upućivanjem na Onoga koji je jači od slabosti.

Bog radi zajedno, nema ništa sam, do te mjere da svima nije dao sve kreposti iako je mogao, ali zašto nije? Providnost! Tako ti daje priliku za ljubav. Svakome je dao vrhunske talente ali ne sve, zato nitko nije bolji od nikoga, a svi trebamo jedan drugoga – da dođe do odnosa, jer jedino tako će doći do ljubavi!

Bratstvo može puno! Mogu posvjedočiti s Ultra evangelizacije; bilo nas je 50-tak naspram tisuća i tisuća tamo, bili smo kao kap u moru, ali Isus je izabrao samo 12 apostola – što su oni u usporedbi na ostatak svijeta? Iskreno – ništa. Ali zašto su uspjeli? Jer su surađivali s Bogom, računali su na Boga, na njegovu ljubav – u tome je ključ uspjeha! Jer Bog je iznad svega toga! Tu se jasno vidi da Duh Sveti vodi Crkvu!

Drugi. Sve je to značajno – Isus se utjelovio, držao govore, širio nauk, ostavio nam Sveto pismo, međutim, za mene, najviše je napravio viseći na križu. Vidite, to je najveća ljubav, a njemu je tada to bila najveća bol. Dakle, osjećaji nisu ključni kada se govori o istinskoj ljubavi. Netko je jednom rekao: nisu Njega čavli držali na križu nego ljubav! Netko te živcira pa ga moraš ljubiti; Isusa su vrijeđali pa je htio ljubiti.

Gdje danas možemo vidjeti plodove žrtve na križu? U maloj bijeloj hostiji, pod prilikama kruha i vina. Bog nam daje sebe za hranu. Svaki dan dolazi na zemlju u hostiju isti Bog kojemu se anđeli na nebu klanjaju. Eto zašto je Misa vrhunac. Eto zašto tu možemo učiti pravu ljubav od Isusa. Zaključak: ljubav je davanje, ljubav je žrtva, ljubav je križ. Želimo li istinski ljubiti valja nam biti prijateljima križa.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s