Uskrsnuće Isusovo

“Ovo je pak naše puno veselje od kojega nema većega: uživati u Bogu Trojstvu na čiju smo sliku stvoreni”, piše sveti Augustin. Za potpuni doživljaj tog punog veselja treba se strpjeti do ulaska u nebo. Što pak ne znači da ono ovdje ne može započeti. Dapače, ako ovdje ne započne, tamo onda nema preduvjeta za dovršavanje.

“Uskrsnuće Isusovo najviša je istina naše vjere u Krista, kao središnja istina vjerovana i življena u prvoj kršćanskoj zajednici” (KKC 638). Bilo bi zanimljivo propitati katolike što za njih danas konkretno znači uskrsnuće Isusovo. Mijenja li išta u životu? Može li život nekoga tko vjeruje u uskrsnuće Isusovo i nekoga tko u to ne vjeruje izgledati isti? Istaknut ću tri stvari…

1. Uskrsnuće Isusovo nam govori da ima i života nakon ovozemaljskoga. Što to konkretno znači? To znači da nije sad samo 6-7 milijardi ljudi na zemlji i gotovo. To nije sva stvarnost. Stvarnost je da uz nas na zemlji imamo i mnoštvo ljudi na nebu. Njih zovemo svetima. Upravo sada, ovog časa. I oni tamo ne sjede skrštenih ruku nego zagovaraju za nas. I ima ih dosta tamo: samo pogledajte listu kanoniziranih (za njih sigurno znamo da su tamo). To znači da sva pomoć koja ti treba za ovaj život ne dolazi samo od ljudi koji su ovdje na planeti (što ne isključujemo!), nego se možeš uteći u zagovor i svecima na nebu.

“Zbog toga što su s Kristom tješnje sjedinjeni, nebeski blaženici utvrđuju cijelu Crkvu u svetosti. Oni kod Oca ne prestaju za nas posredovati, prikazujući zasluge koje su stekli na zemlji po Kristu Isusu, jedinome posredniku između Boga i ljudi. Stoga njihova bratska briga mnogo pomaže našoj slabosti” (KKC 956).

Nemojmo pasti olako na onu: “Štovanje svetaca umanjuje štovanje Boga”. Idemo i to riješiti. Bog je jedini svet. Iz toga proizlazi da je jedini izvor svetosti Bog, nitko drugi. To znači, kada kažemo da je netko postao svet, kada štujemo svece, mi kao da kažemo ovo: Bog je jedini svet, dakle, to što je ovaj čovjek svet, to znači da ga je Bog posvetio, da je Bog naš živ i da Bog naš djeluje konkretno u povijesti, konkretno u tom čovjeku – to zapravo svjedoči o sili i snazi našega Boga! Tako da štovanje svetaca ne da ne umanjuje štovanje Boga, nego ga još i povećava! To još više daje slavu Bogu jer tu konkretno vidimo Boga na djelu – jer svetost je uvijek i samo od Boga!

2. Nitko nije vidio sam trenutak uskrsnuća Isusova: “Nitko nije bio svjedok očevidac samog događaja uskrsnuća, i nijedan ga evanđelist ne opisuje. Nitko nije mogao reći kako se ono fizički zbilo. Njegova najnutarnjija bit, prijelaz u drugi život, još je manje zamjetljiva ćutilima. (…) Uskrsnuće ipak, time što nadvisuje i nadilazi povijest, ostaje u srcu otajstva vjere” (KKC 647). Uskrsnuće Isusovo je otajstveni događaj. Čovjek ga ne može sam u potpunosti dokučiti. Naša vjera je prožeta otajstvenošću. Osim uskrsnuća ima još mnoštvo stvari koje do kraja ne možemo objasniti, ali vjerujemo te vjera prodire tamo gdje razum nailazi na zid. Ovo nam govori da nećemo uvijek dobiti sve odgovore na sva pitanja u svom životu. Zašto se ovo dogodilo, zašto se ono dogodilo… Bog traži povjerenje i od toga možemo živjeti. U vjeri možemo hodati.

Kad nam se dogodi nešto teško u životu obično pitamo: “Zašto, Bože?” i tražimo smisao, tražimo odgovor. Međutim, postavljajući to pitanje zapravo se izjednačujemo s ateistima, koji se, istina, ne pitaju: “Zašto, Bože?”, već samo “Zašto?” ali također traže odgovor i smisao koji ne nalaze. Vjerničko djelovanje bi bilo: “Ne razumijem Gospodine, ali imam povjerenje u tebe da ćeš to izvesti na dobro.”

To je kao kad bih te uzeo za ruku i rekao: “Hajde za mnom”. Ako bi me ti pitao: “Kamo ćemo?” i stalno to ponavljao dok ti ne dadnem odgovor, to bi bio jasan pokazatelj da nemaš povjerenja u mene. A ako bi ti rekao: “Dobro, idemo, iako ne znam kamo” to bi meni bio znak da imaš povjerenje ići kamo te vodim iako ne znaš gdje. Takvo povjerenje Bog želi da imamo u Njega.

3. Uskrsnuće Isusovo nam govori da je naš Bog živ! Mi prvenstveno vjerujemo u živu osobu, osobu Isusa Krista. Sa živom osobom se čovjek može susresti, a svaki susret s nekim je iskustvo. Stoga možemo imati iskustvo živoga Boga. Ne da možemo, nego bez toga nam je vjera mrtva, a to najbolje prikazuje upravo Ivanovo uskrsno izvješće.

Čitajmo Ivanovo evanđelje od 20,11 pa nadalje. Što se događa? Marija Magdalena dolazi na grob. I dokle god u vrtlaru ne prepoznaje Isusa, ništa se posebno na području njezine vjere ne mijenja. No kada u vrtlaru prepozna Isusa, kada iskusi živoga Boga (20,16-17), kada dolazi do osobnog susreta – ne samo da je povjerovala nego je odmah išla navijestiti učenicima. Međutim, oni joj nisu povjerovali. Tek kad se njima Isus ukazao, kada su ga osobno iskusili, tek tada oni povjerovaše (20,19-20). I dalje – Toma, jedan od dvanaestorice, nije bio tada prisutan, pa ni on ne vjeruje svjedočanstvu apostola, nego tek kad je i on doživio živoga Boga, povjeruje (20,26-27).

Što nam sve ovo govori? Možemo imati svjedoke Isusove ljubavi, oni su svakako potrebni u našem životu za rast vjere, no postoje situacije kada će nas jedino živo, osobno iskustvo Boga voditi dalje. Možemo učiti o Bogu iz knjiga, možemo slušati o Bogu od drugih, onih koji su ga istinski susreli, što nije loše, dapače, no potrebno nam je osobno iskustveno upoznavanje Isusa. A kako najbolje možeš upoznati neku živu osobu? Možeš čitati o njoj u novinama, istina. Možeš slušati što će drugi reći, istina. No nije li najbolji način osobno otići s tom osobom popričati? Susresti je iz prve ruke. Iskusiti osobu. Često zaboravimo da je naš Isus živa osoba.

Tako zaključujem s jednom pričom pustinjskih otaca: Neki monah susretne drugoga i upita ga: “Kako to, da toliki napuštaju monaški život? Zašto to?” Drugi monah mu odgovori: “U monaškom životu se događa nešto slično kao psu, koji zapazi zeca i počne ga goniti, a goneći ga laje; mnogi drugi psi mu se pridruže te i oni počnu trčati za zecom i lajati. Ali, svi oni, koji nisu vidjeli zeca, umore se i jedan za drugim se gubi; jedino onaj, koji je vidio zeca, nastavlja ga goniti i lajati.” Ovaj monah svoje prepričavanje završava riječima: “Jedino onaj, koji je dobro uočio raspetoga Isusa, može ustrajati do konca.”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s