Bdijte, život je maraton

Život je maraton, ali kroz život se hoda. Pa zamisli hodnik. Život je hodnik i ti koračaš. Koračaj hodnikom svojega života. Što te sprječava da koračaš sigurno? Hodaš li uzdignute glave?

Ako imaš sreće, hodnik je vrlo dugačak i ne možeš uočiti svjetlo na kraju. No, treba li svjetlo biti na kraju? Oko tebe je tama onoliko koliko ti nedostaje svjetla. Da, koračat ćeš dugo i trebat će ti svjetlo. A gdje je žarulja iznad glave kada je trebaš, zar ne? Koračaj hodnikom svojih misli čitajući ovaj tekst.

Malo je svjetla ako možeš koračati. Ako pogledaš lijevu stranu hodnika, vidjet ćeš prozore. Čisti ili prljavi, ovisi o tebi, koliko je tvoj pogled čist – što si čišći bolje uočavaš prljavštinu. Kad si čist smeta ti i najmanja prljavština, a kad si prljav, živcira te čistoća. Živciraju te oni dobri jer su sve što ti nisi pa s razlogom je to najveći dar.

Prozori su jedan od drugoga udaljeni oko dva metra, a nasuprot svakog su vrata. Na vratima je tvoj izraz lica onog trenutka kad si izašao iz prostorije, kakav je inače? No, što je iza svih tih vrata? Uđi, ali zapitaj se dok ulaziš: vidiš li prepreku ili izazov? Ako je iza vrata sve što moraš proći da bi postao ono što trebaš biti, vidiš li to kao na mogućnost ili nešto što moraš obaviti i riješiti se toga?

Nisi pozvan biti prosječan, pozvan si izgubiti život za ono u što vjeruješ, pozvan si predati se sav za ono što je tebi vrijedno. Pozvan si dočekati smrt raširenih ruku. Jao tebi ako se bojiš umrijeti, onda još uvijek nisi našao za što živjeti. Nije život igra spašavanja, nego igra gubljenja. Da, koračaš i gubiš sebe. Što se više gubiš, to se više pronalaziš.

Konačno, između vrata i prozora su slike. Slike kao dojmovi između događaja i kušnji koje si prošao boravkom u prostoriji iz koje si izašao. Tamo su tvoje sramote i ljepote na koje ponekad svratiš pogled. Tamo su ljudi s kojima si pio pa nisi ispao baš najljepše, ali zajedno ste u tom vremenu koje je iščezlo. Stoji tamo negdje u sjećanju. Tamo si izgubio sebe i stavio nevjerojatnu sliku. Da, zastao si s koračanjem i zalijepio nešto vrijedno. Stati i ubirati, i to je potrebno. Izašao si s blagom duše, ali hodnik se nastavlja.

Koračaš dalje, sada si opet u hodniku i polako se izmjenjuje dan i noć, to možeš vidjeti po sunčevim zrakama ili mjesečevu sjaju. Svjetlo i tama miješaju se dok prolaziš pokraj prozora. Koračaš li još ili si se pomalo izgubio? Pala je noć i mjeseca nema, a ti si iz posljednje prostorije izašao prepun žigica i šibica za potpalu. U redu ako ne znaš zapaliti vatru samo s dva komadića drveta. To je za one koji preživljavaju, a ne žive. Možeš koračati mirno jer tame nema.

Koračaj, ali ne čekaj svjetlo na kraju hodnika jer nema svjetla na kraju hodnika života, to je laž. Svjetlo je u svijeći ili ga nema, svjetlo je u hodniku života, a ne izvan. Ni ponedjeljak ni kišni dan to ne mogu promijeniti. Ta sjetite se: “Bdijte, budni budite!” jer jednom kada zastaneš na maratonu života, ako se ne budeš mogao zagledati u dobre slike koje si ostavio za sobom, mogao bi ostati stajati, a onda ti ni sunce više neće biti od pomoći.

Dora Kujek, Frama Osijek – Tvrđa

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s