Pravo prijateljstvo nikada nije mirno

Moje ime je Mihaela i dolazim iz Vukovara. Za nekoliko dana napunit ću 19 godina i uz maturanske obveze gimnazijalca, slobodno vrijeme provodim uz prijatelje na Frami, zboru, misama i dugim kavicama.

Ne mogu zamisliti svoj život bez prijatelja i obitelji. Oni su ti koji me svakodnevno uče o pravim vrijednostima života. Kroz naše prijatelje Učitelj predaje male lekcije pravog istinskog čovjeka. Ovaj tekst želim posvetiti samo prijateljima.

Zanimljivo je kako, kad nas prijatelji povrijede, nesvjesno potisnemo sve prekrasne i pamćenja vrijedne trenutke u kut srca i napunimo ga gorčinom, ljutnjom i bahatošću. To jadno maleno srce nosi teret jednog od najtežih utega koji para i najizdržljivije materijale i ostavlja ga u tisućama malenih komadića. Oni se svim silama pokušavaju ponovo spojiti u jednu cjelinu.

Zbog toga postoji praštanje. Ono jest teško, nosi istu težinu kao i taj uteg ljutnje, ali kad ga se stavi pored utega ljutnje, sve dolazi u savršeno stanje. Kao po najsavršenijim formulama iz fizike – sve se konstante pomnože i sve se nepoznanice napokon spoznaju.

Isus nas je naučio praštati i proživjeti muku. Vidjeli smo da to nije lako i svakodnevno osjetimo gorak okus koji sa sobom nosi svaka muka, svaki križ. U tim trenucima potpuno zaboravimo na dobro i nad glavom nam se nalazi puno crnih oblaka. Srce zbog ljutnje jednostavno ne želi vidjeti sunce koje mu je pred očima i koje pokušava doprijeti do njega. Hladnoća koju je stvorilo, uz pomoć crnih oblaka i teških ledenih blokova povrijeđenosti i nepovjerenja, slabo propuštaju sunčeve zrake pa se one, pri dodiru, hlade. Tren za trenom i sunce je ostalo bez toplih zraka, ono se zbog hladnoće ohladilo i postalo jedan veliki bijeli hladni div.

Možda ovo povezujete s pravim suncem i njegovu prirodnom životnom tijeku, ali govorim vam o vašem prijatelju. Vaš je prijatelj, koliko god pogriješio, zaslužio novu priliku. On vam je puno puta bio rame za plakanje, razlog za osmijeh, vaše utočište tajni, sredstvo za bezbrižnost, on je bio to sunce.

Isus je na križu nosio sve naše grijehe i, bez obzira na to, nije stvorio sante leda unutar srca nego nas je, baš suprotno, potpuno pustio u nj i ljubio svaku našu manu i vrlinu. I to radi svakodnevno, ne osvrćući se na sve ružno što smo radili, pružajući nam oprost, apsolutnu ljubav i vjernost u svakoj sekundi života. Prihvatimo i tu lekciju našeg Učitelja kroz greške naših prijatelja, ali i nas samih.

Mir i dobro!

Mihaela Stanić, Frama Vukovar

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s