Vrijednost pokore

Kada sveta Terezija Avilska opisuje svetog Petra Alkantarskog (koji joj je jedno vrijeme bio duhovnik), piše “kako ima već 40 godina kako spava samo sat i pol tijekom dana i noći”, kako nije mogao ležati čak i da je htio jer “njegova ćelija nije bila duža od četiri i pol stope”, kako mu je bilo “posve uobičajeno da jede svaki treći dan” te usput opisuje da je bio toliko mršav “da se činilo kako je sazdan od korijenja stabla”.

Zanimljivo, nakon što se sveti Petar Alkantarski preselio u vječnost, ukazivao se svetoj Tereziji, tako ona sama piše: “Rekao mi je, kad mi se po prvi put ukazao, da je blažena pokora koja takvu nagradu bijaše zavrijedila, i puno drugih stvari”. Kasnije će svetica reći kako je on jedan od rijetkih (za njezina života) za kojeg zna da je otišao izravno u nebo po završetku ovozemaljskog života.

Čitanje opisa pokore dotičnog svetog franjevca u meni je pobudilo snažan osjećaj za pokoru, na koncu i na pisanje ovog teksta. Tu se hoće razboritosti. Svakako da nismo svi pozvani spavati u sobi 2 sa 2, niti jesti svaki peti-šesti dan. Čak bih rekao da je lakše prekomjerno jesti ili postiti o kruhu i vodi negoli umjereno blagovati. Primjerice, stući cijelu čokoladu ili je uopće ne pipnuti nije toliko teško kao kada bismo uzeli jednu kockicu (ili red) i onda trebali stati na kočnicu. Pokušajte pa mi javite jesam li u pravu. U današnjem vremenu, u kojem sve više mjesta zauzimaju konzumerizam i hedonizam, u kojem je pokora gotovo sasvim iščeznula, čini se da se ponovno moramo vratiti prepoznavanju njezine vrijednosti. Rekao bih da je danas okruženje takvo da je dovoljno raditi na umjerenosti i to je već pokora!

Što biste rekli kada bi vas netko pitao: “zašto petkom nemrsiš”? Zato što Crkva tako propisuje? Jer moram? Jer mi vjera nalaže? Zato da, eto, ne zgriješim? Sve mi se ovo čini kao nedostatan odgovor. Ako imaš osobu koju voliš, spreman si za nju ponekad podnijeti i određenu žrtvu. Ako je petak dan kada se osobitije spominjemo Isusove muke, tada smo, iz ljubavi prema Njemu, spremni učiniti pokoju žrtvicu. No kako mi katolici uopće danas gledamo na pokoru? Čini mi se da se zbog njezina iskrivljenog poimanja i došlo do toga da je u 21. stoljeću staromodno uopće o njoj i pričati.

Kako danas govoriti o pokori? Možda najbolje najprije otkloniti dvije zablude. Jednu koja tvrdi da je svaka pokora izvrsna bez obzira na sve te drugu koja tvrdi da je efikasnost pokore jača što je sâmo trpljenje jače.

S obzirom na prvu (zabludu), treba imati na umu: svaka pokora ne mora nužno biti iz ljubavi prema Bogu. Ako i nije, nema vrijednosti. Jer pokora (kao i trpljenje) sama po sebi nema nikakvu vrijednost. Na vrijednosti dobiva ako se sjedini s Kristovim patnjama jer je On posvetio svako trpljenje upravo tako što je sâm prošao trpljenje i mučni put pokore. Nije ni približno jednako kada trpi netko s vjerom u Boga i kada trpi netko jer nema druge opcije.

Vrhunski je to objasnio sveti Augustin: “Postoji, naime, razlika među trpiteljima čak i pri sličnosti trpnji, pa neka je muka i ista, krepost i porok nisu isto. Jer, kao što u istom ognju zlato se blista a slama se dimi, a pod istim mlatilom slamke se krše a žito vrše, niti se uljni talog izima kao ulje zbog toga što ih tiješti isti tijesak – isto tako kad ista sila udara na dobre, iskušava ih, pročišćava, popravlja, dok kažnjava, krši i uništava zle. Otuda u istoj nevolji zli Boga proklinju i hule, dok mu se dobri mole i slave ga. Ne stoji do kakve su patnje, nego kako ih tko podnosi.”

S obzirom na drugu (zabludu), treba imati na umu: pokora ne funkcionira po onoj logici – što više trpljenja, to bolje. Ne znači da sam više napredovao što si jaču pokoru nabijem. Nije smisao u samom trpljenju i njegovoj jačini. Ovaj detalj pojašnjava crkvena naučiteljica, sveta Katarina Sijenska: “Istina je ova: da se prava naknada vrši željom duše, to jest pravim kajanjem i žaljenjem grijeha. Pravo kajanje ima moć da zadovolji ujedno za grijeh i za kaznu koju grijeh zaslužuje, ne zbog one ograničene muke koju podnosi, nego zbog neizmjerne želje duše jer Bog, koji je neizmjeran, hoće neizmjernu ljubav i neizmjerno žaljenje.

I na drugom mjestu: Dovoljno je pak podnošenje kazne kad se podnosi sa željom, s ljubavlju i kajanjem u srcu, ne snagom kazne nego snagom želje duše, jednako kao što želja i svaka druga krepost dobivaju nadnaravnu vrijednost od raspetoga Krista, Očeva Jedinorođenog Sina, ako je duša od njega crpila ljubav i ako slijedi njegove stope. Samo tako muke imaju vrijednost i nikako drukčije: tako nadoknađuju za grijehe nježnom i ujedinjujućom ljubavlju, stečenom u slatkoj spoznaji Božje dobrote, s gorčinom i kajanjem u srcu što proizlaze iz spoznaje sebe…”.

Poznata su nam ukazanja Majke Božje u Fátimi 1917. godine. U sklopu toga vidioci su primili takozvane tri Fatimske tajne. Treća se sastoji od vizije koja ima tri prizora. Ovdje ću se zadržati na prvom prizoru koji opisuje vidjelica sestra Lucija: “Poslije dva dijela što sam ih već izložila, slijedi treći, u kojemu smo, lijevo od Gospe i malo poviše Nje, ugledali Anđela s ognjenim mačem u lijevoj ruci. Bliješteći, mač je ispuštao plamenove koji kao da će zapaliti svijet. Ti su se plamenovi, međutim, gasili u dodiru sa sjajem kojim je isijavala Gospina desna ruka. Usmjerivši desnicu prema Zemlji, Anđeo je snažno povikao: Pokora, pokora, pokora!.

I nebo nas upozorava da nema svetog kršćanina bez pokore. Jasno, to ne znači natjecati se tko će uzeti radikalniju pokoru, već krenuti od malenih stvari. Zgodno kaže Katekizam: “Najsigurniji put pokore jest – svakodnevno uzimati svoj križ i ići za Isusom” (KKC 1435). Ovo bih preporučio svakom framašu! Ponekad ne moramo sami sebi zadavati neke teške pokore, dovoljno je već sve one protivštine koje imamo, koje su već postojeće a ne možemo ih izbjeći, koje nam život donosi sa sobom strpljivo podnositi i zahvaljivati Bogu usput Ga pitajući što želi da naučimo iz toga.

Vrijednost pokore nije u izvanjskom činu, već u nutarnjoj želji koja se pak očituje na van: “Isusov se poziv na obraćenje i pokoru, kako već u proroka, ne odnosi prvenstveno na vanjska djela, na ‘kostrijet i pepeo’, postove i mrtvljenja, već na obraćenje srca, na unutarnju pokoru. Pokornička djela ostaju bez nje neplodna i lažna; unutarnje obraćenje, naprotiv, teži da izrazi taj stav vidljivim znakovima, kretnjama i djelima pokore” (KKC 1439).

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s