Intervju: Ana Matić, nova predsjednica nacionalnog bratstva

Franjevačka mladež u Hrvatskoj prošli je mjesec, na izbornoj skupštini u Samoboru, dobila novo nacionalno vijeće. Službu nacionalne predsjednice Anamarija Tomašević predala je Ani Matić, mladoj, nasmijanoj i iznimno razgovorljivoj Šibenčanki kojoj je ova godina bila jedna od najuzbudljivijih u životu zbog puno razloga. Dakako, onaj najvažniji jest upravo služba na čelu Hrvatskoga nacionalnog bratstva.

Nakon nekoliko dana dogovaranja i pregovaranja, s Anom smo se uspjeli naći u Sarajevu, na dan održavanja ovogodišnjeg Framafesta, gdje smo se pobliže upoznali s njom, otkrili njene poglede na vjeru i aktualna (vruća) pitanja u Frami, saznali što voli i ne voli te na što se želi fokusirati na novoj službi. To je, uostalom, samo manji dio onoga što vas očekuje u ovom podužem, ali jako zanimljivom intervjuu.

Za početak, zamolili smo Anu da nam otkrije sve ono što bismo trebali znati o njoj. Ako je već nismo upoznali…

“Kao što svi već uglavnom znaju, zovem se Ana Matić. Imam 18 godina, što je možda nekima čudno, možda sam nekima malo premlada. Iz Šibenika sam, ali sam sada došla u Zagreb na fakultet. Studiram talijanistiku i pedagogiju i još se polako snalazim, tek sam nova tu, a već mi fali Dalmacija… Iz Frame Šubićevac sam, ali kako sam doselila u Zagreb, idem na susrete Frame Majke Božje Lurdske, gdje ću dati obećanja. Imam jako veliku obitelj: brata od 11 godina i sestru od šest koji mi jako fale. Imam i šest teta s kojima sam jako povezana, 15 prvih rođaka s jedne strane i još desetak s druge. Tako da nas ima dosta i baš smo povezana obitelj, što mi je predivno. Uvijek se volim družiti s njima. S tetama imam lijepu povezanost. One su i kao sestre, i kao majke, i kao prijateljice”, otkriva Ana, koja ni u ludilu nije mogla pomisliti da će biti izabrana na ovu službu još do prije nekoliko mjeseci:

“Da mi je netko prije godinu dana rekao da ću biti nacionalna predsjednica, rekla bih mu da nije normalan”, nasmijala se, pa nam u detalje opisala kako je do toga uopće došlo.

“Moj put u Frami traje četiri godine i nadam se da će još potrajati… Ali ne predugo, haha. Baš mi se u ove četiri godine život potpuno okrenuo i promijenio.”

Ma kakva kandidatura, kakvo nacionalno?

“Ovo ljeto nacionalno vijeće stavilo je obavijest na e-Framu da treba poslati kandidature za izbore do nekog datuma u rujnu. Moje sestre iz mjesnog bratstva i područna voditeljica formacije predložile su mene. ‘Što je vama, ma gdje ćete mene’, reagirala sam. ‘Ne, ne, mi želimo tebe kandidirati…’. I to je tako ostalo u zraku, ja nisam iskreno o tome razmišljala. Mislila sam ‘Ma kakva kandidatura, kakvo nacionalno?’. Bila mi je istekla služba voditeljice formacije u mjesnom bratstvu i uskoro mi istječe i služba blagajnice u područnom vijeću… Pomislila sam ‘Ma idem u Zagreb, sad ću ja doći na Framu tamo bez službi’. Ali eto, očito nisam i dobila sam jako, jako veliku službu, haha.”

“Uglavnom, nisam razmišljala o tome da će me stvarno prijaviti do trenutka kad su rekle da će napisati kandidaturu za mene. ‘Kako ti se ono točno zove studij, talijanski jezik ili talijanistika’, pitale su me, a ja sam im odgovorila ‘Zašto će vam to?’. ‘Ma pišemo ti kandidaturu. Mi ti ovo šaljemo’. ‘Ali kud baš mene, zar stvarno nikoga drugog nemate kandidirati?’, pitala sam ih. ‘Mi ćemo tebe’, rekle su.”

“One su poslale kandidaturu, ali meni to još nije bilo toliko stvarno. Osjećala sam ‘Ma OK, ne vjerujem da će me itko izabrati’, nije mi to toliko došlo do glave i srca da sam ja kandidirana za nacionalno vijeće; nisu navele određenu službu. Nisam o tome razmišljala do nacionalnog seminara za voditelje formacije i odgovorne u bratstvima Frame koji se održao baš u Šibeniku, na Šubićevcu, u mojemu mjesnom bratstvu, što mi je bilo jako drago. Došli su framaši iz cijele Hrvatske u moje bratstvo, gdje sam ja četiri godine toliko toga proživjela i narasla, prolazila kroz formaciju”, govori Ana, gotovo u jednom dahu, i nastavlja:

Bila sam u šoku i bojala se

“I onda su mi Anamarija Tomašević i Marijana Mijatović, bivša nacionalna predsjednica i potpredsjednica, natuknule za to nacionalno. Nije ti svejedno kad ti nacionalna predsjednica govori o tvojoj kandidaturi. Anamarija mi je rekla: ‘Kad uhvatimo vremena, malo ćemo mi popričati sa strane’. Pitala sam se – zašto? I tako smo mi jedan dan sjele i popričale. Rekla mi je: ‘Ja i sama razmišljam o tome da te kandidiram za nacionalnu predsjednicu i potpredsjednicu’. Meni je skoro srce stalo, ozbiljno! ‘Zar stvarno’, pitala sam je.”

“Otkad su mi one to u šali počele spominjati, to mi se vrtjelo po glavi. Stalno! Tijekom cijeloga tog seminara, pola mojih misli bilo je o nacionalnom vijeću, a druga polovica bila je kako sam sretna što su svi tamo, haha. Kad smo razgovarale, ona mi je rekla: ‘Sad ozbiljno, mislim te kandidirati za nacionalnu predsjednicu i potpredsjednicu’. Bila sam u šoku! Pitala me bih li prihvatila biti nacionalna predsjednica, rekla sam joj da me iskreno malo strah. Rekla mi je: ‘Ako te Bog poziva, znaj da će sve ispasti dobro’. Kako me umirila, nevjerojatno…”

“Otad, do izbora i nakon njih ona mi je velika podrška u svemu, provela me kroz sve. Objašnjavala mi je da nije to ništa strašno, govorila kako se ona osjećala kad su nju izabrali i kako je to sve išlo. Rekla sam joj: ‘Bojim se, da, ali što da ja tebi kažem i kako da ne prihvatim službu ako me izaberu kad na zidu piše geslo seminara ‘Evo me, mene pošalji’? To mi je bio jedan od najočitijih znakova pošto je Bog meni morao konkretno pokazati da bih shvatila, haha. I dalje taj natpis stoji nalijepljen u mome mjesnom bratstvu. U tih nekoliko dana prolazila sam pokraj tog natpisa i kroz glavu mi je prošlo ‘Aha, Bože! Zoveš me! Stvarno me zoveš!’. Baš mi je to na seminaru postalo stvarno. Bilo je još nekih razmišljanja, previranja…”

Nemoj brojati, nemoj brojati!

“Došao je dan skupštine, na kojoj sam bila prisutna kao delegat svoga područja i… Koga god pitate, a da je bio prisutan na njoj, mislio je da će morati zvati hitnu, haha. Prije izbora ujutro imali smo zajednički dio s OFS-om. Bilo je nekoliko slobodnih stolaca oko mene. Oni su usvajali neki kalendar. Bila jesam prisutna fizički, ali moje misli bile su ‘Ajme, Bože, samo da sve bude po Duhu Svetom! Ako Duh Sveti želi da ja to budem, to će se stvarno dogoditi! Sad će biti izbori i možda ću stvarno biti izabrana’. To mi se vrtjelo po glavi. Anamarija je očito vidjela to, prišla mi, zagrlila me i rekla: ‘Ja sam tu, sve je dobro, sve će biti u redu’. Bilo je lijepo i smirilo me, ali ne baš toliko, haha. I kad je počela skupština, iskreno smo zazvali Duha Svetoga da to ispadne onako kako Gospodin želi.”

“I čitaju oni kandidature, dođe moja, Anamarija pročita onu koju su ona i Marijana napisale… I meni suza krene! Inače se ja lako rasplačem pa to nije bilo nešto čudno, haha. ‘Oni čitaju moje ime za službu nacionalne predsjednice’, pomislila sam, ‘pa to je nerealno!’. Krenulo je glasovanje i, kad su čitali imena, pokraj mene stajala je Josipa Slavica, predsjednica Zadarsko-šibenskoga područnog bratstva. Rekla sam joj: ‘Nemoj brojati, nemoj brojati!’. U prvom krugu imala sam najveći broj glasova, ali nedovoljno za apsolutnu većinu. Ja sam se već cijela tresla! Ide drugi krug i oni čitaju. Svaki put kad su izgovorili moje ime, srce mi je sve jače kucalo… Ja onako već gotova, Dijana Krišto čita brojeve glasova i ispalo je da imam apsolutnu većinu u drugom krugu. Mene nema, ne znam gdje sam bila u tom trenutku! Počela sam plakati, tresti se. Nisam se prestala tresti otkad su počeli brojati glasove. Kažu mi: ‘Ana, ustani!’. Ja ustanem. Predsjedateljica izbora, sestra Vesna Peharec, doministra nacionalnog bratstva OFS-a, pitala me: ‘Ana, prihvaćaš li primljene dužnosti kako je proizašlo iz glasovanja bratstva, po volji Božjoj?’. Ja si mislim: ‘Pa ona je ovo sada stvarno izgovorila!’. U trenutku se zaledim, ali znam što ću reći. Odavno sam znala to. Kažem ‘Prihvaćam’, sjednem i nastavim plakati. I kažem Josipi ‘Što se sad dogodilo, je li ovo stvarno?’.”

“Htjela bih napomenuti jednu stvar koju mi je Anamarija rekla na nacionalnom seminaru: ‘Ako u sebi osjećaš tu mrvicu, mrvicu želje kao da se bojiš jer ne znaš jer ti je sve novo i čudno, ali ipak osjećaš da ti to želiš i da ćeš to s ljubavlju raditi, onda znači da si pozvana na to’. To mi je prošlo kroz glavu i osjećala sam to u sebi, tu mrvicu. Kad su me pitali prihvaćam li službu, znala sam da je to to i odavno sam znala da ću reći da prihvaćam, a sve ostalo bila su moja razmišljanja. Preživjela sam, mislili su da će morati zvati hitnu, ali dobro da nisu, haha.”

Što je časoslov?

Anin odabir Frame kao zajednice mladih u kojoj će produbljivati vjeru počeo je pomalo nesretno, neodlaskom na Susret hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku.

“S obzirom na to da sam iz Šibenika, nema toliko mogućnosti za mlade kao u nekim drugim gradovima. Nekako sam ja, slučajno (iako ništa nije slučajno) naletjela u Framu. Bilo je nešto oko susreta mladih u Dubrovniku, neki moji iz razreda su išli, a ja nisam mogla ići jer sam se kasno prijavila… I onda su se oni počeli okupljati, pozvali su mene da dođem, to je bilo na Meterizama. Tamo sam bila nekoliko puta na susretima, ali to je bratstvo tada nažalost bilo u nestajanju.”

“Fra Lazar Perica, koji je sad duhovni asistent u Imotskom, pozvao je jednu curu na Šubićevac, rekao joj da ćemo ići na neki izlet i poručio da dovede prijatelje. I onda je ona mene pozvala. Sjećam se tog izleta, baš je bilo lijepo… Ali moj prvi pravi susret Frame bio je na Šubićevcu, kad sam došla s njom, ušla u prostoriju, vidjela puno ljudi i fra Lazara kako je govorio: ‘Sad ćemo moliti časoslov’. A ja: ‘Što je časoslov?’, haha. Pripremali smo se za molitvu, i vidim puno ljudi kako nešto mole, čitaju, a ja se ne snalazim i sve mi je novo, znam samo tu prijateljicu. Ali nije mi trebalo dugo da shvatim da želim tamo ostati, da je to baš moj poziv.”

Gospodin dolazi onima koji žeđaju za Njim

“Koliko me Frama promijenila? Za 180 stupnjeva! Ja jesam odgojena u katoličkoj obitelji, išla sam na misu i to sve, ali pravi osobni susret s Bogom doživjela sam tek na Frami i tamo upoznala svoju vjeru. Nekako sam dublje ušla u to, dosta mladih tako i upozna svoju vjeru. Tu sam počela otkrivati sebe i tako, kako idu te pubertetske godine… Znači, u prvom razredu srednje došla sam na Framu i imala sam svojih poteškoća, jedan jako težak period u životu u kojem sama sa sobom psihički nisam bila načisto, ne znam zašto. I kroz sve te poteškoće shvatila sam da mi Gospodin treba i da ne mogu bez Njega u životu nikako. I koliko god je meni bilo teško sa mnom samom, toliko sam zahvalna na tom razdoblju života jer Gospodin dolazi baš onima koji žeđaju za Njim i koji ga baš najviše trebaju. Liječi slomljena srca i tu sam se posebno približila Bogu.”

“Inače sam jako gorljiva što se tiče mojih stavova i kroz Framu sam spoznala što znam da je ispravno. Frama me je uputila tamo, gdje sam bila na raskrižju, kako se prema nečemu treba odnositi kao katolkinja, kako razmišljati, kako voljeti. Jednostavno, bilo je to postupno, ali kad pogledam četiri godine unazad, potpuno me okrenulo i promijenilo. Mislim, moj rast u Frami i dalje traje, mijenjam se iz dana u dan, ali išlo je pomalo i lijepo.”

Ajme, ući ću na krivi tramvaj!

Osim po izboru na novu službu, Ana će ovu godinu pamtiti i po preseljenju iz rodnoga Šibenika u Zagreb. A ono ni za koga nije lagano…

“Kako sam to proživjela? Uf! Dakle, ja sam prava Dalmatinka. Jako volim svoju Dalmaciju, svoje more i svoje sunce. Upisala sam talijanistiku i pedagogiju iako mi je originalno francuski bio prije pedagogije. Ali pala sam taj prijamni ispit na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i baš taj dan vidjela sam Anamariju Tomašević na Trgu bana Jelačića, pokušala me utješiti, a ja cijela u suzama.”

“U Zadru postoje isti ti smjerovi na Filozofskom fakultetu, ima tamo i sunca i mora i Dalmacije, ali meni je nešto reklo – Zagreb. Mogla sam taj francuski upisati u Zadru, ali eto nisam, ne znam zašto. Bog me valjda pozvao u Zagreb. Prvi put otišla sam od kuće i preselila se u studentski dom. Razmišljala sam kako ću u Zagrebu koji je velik grad naspram Šibenika: ‘Ajme, ući ću na krivi tramvaj, 100 posto!’. I jesam, haha. Nema mora, sunca ima djelomično i pomislila sam što ću ja sad tamo. Ali iskreno sam se baš iznenadila koliko mi je lijepo u Zagrebu i Bog me blagoslovio s puno sunčanih dana pa sam Mu jako zahvalna.”

“Dolazim na susrete Frame Majke Božje Lurdske, tamo su me odmah prihvatili i ne daju me da ne bih slučajno otišla na neku drugu Framu, haha. Uvijek ima framaša koji će, ako ih zovnem da idu sa mnom u menzu, biti sa mnom i podružiti se. Možda će me tek uhvatiti nostalgija i, koliko god ja volim svoj Šibenik, iznenađena sam kako mi je lijepo u Zagrebu i koliko su mi ljudi učinili da budem onako velikodušno ugošćena i prihvaćena”, kaže Ana.

Budimo autentični framaši

Šok nakon izbora na službu nacionalne predsjednice polako je iza nje i već je puna motiva i želje da što bolje služi framašima u cijeloj Hrvatskoj. Na što bi se voljela fokusirati u ove dvije godine, upitali smo je.

“Definitivno ne bih htjela da se mene pamti, nego službu želim usmjeriti na Gospodina i da sve bude centrirano prema njemu. Što se tiče ciljeva, prošlo nacionalno vijeće dosta se usmjerilo na Zadarsko-šibensko i Splitsko-dubrovačko područno bratstvo koja su u malo kriznom razdoblju. Meni, koja dolazim upravo iz Zadarsko-šibenskoga područja, zbog toga je iznimno drago. Osjetila sam da su osluškivali naše potrebe. I ja želim nastaviti raditi na tome, biti pomoć područjima koliko god ja i ostatak vijeća možemo.”

“I općenito, da još više radimo na povezanosti nacionalnog bratstva. Jer predivna je stvar da ti možeš doći u bilo koji dio Hrvatske, čak i Bosne i Hercegovine i Slovenije, s čijim smo nacionalnim vijećima izgradili lijep odnos, i osjećati se kao u svom mjesnom bratstvu. Da si prihvaćen, da tu ima netko tko je poput tebe, doslovno tvoj brat i tvoja sestra.”

“Razmišljala sam i o tome da više potaknemo sebe i ostale da budemo autentični framaši. Mislim da je danas problem, bar sam tako doživjela iz perspektive drugih mladih koji nisu u Frami, da je netko framaš, ali nije autentičan. Znam da nitko nije savršen, ja ponajmanje, i da svi još puno radimo na sebi, ali voljela bih ohrabriti sve da se više potrudimo biti ono za što se izdajemo da jesmo. Ako ja kažem da sam framašica i ako sam nacionalna predsjednica Frame u Hrvatskoj, onda moram živjeti dosljedno tome. To mi je bio jedan od najvećih strahova, rekla sam Anamariji: ‘Ali ja se stvarno bojim da nisam toga dostojna’. I to nije neka lažna skromnost, nego nisam osjećala kako ću biti primjer za 2000 mladih.”

“Malo sam više razmišljala o tome da moram biti primjer pravog katolika, možda je malo tužno što mi tek sad dolazi do glave. Uvijek mi je to bilo na pameti, ali sad još i više. Da mi posvijesti da sam pozvana, kao i svi, na svetost, i da se trudim živjeti tu svetost što više i bolje mogu. Dolazio mi je strah hoću li ja to moći, bojala sam se da ću napraviti nešto krivo. Uvijek sam se borila za to da budeš ono što kažeš da jesi. Ne možete bilo kako živjeti.”

“Prvo potičem sama sebe da što bolje živim framaštvo i svetost, tako i ostale. Da budemo primjer, da kad netko prođe pomisli ‘Ajme, da, to su mladi iz Frame. Na njima se to vidi, vidi se njihova međusobna ljubav i zajedništvo, vidi se kako oni nisu od svijeta, nego žive ono što vjeruju i tako se iskreno pouzdaju u Gospodina. Baš su posebni’. Tako želim da se predstavi Frama. Ne da se izdižemo kao bolji, nimalo u tom smislu, nego da budemo svjedoci i veliki primjer drugima, i framašima koji su možda tek na početku formacije, i općenito u svijetu. To želim.”

Ako nemaš ljubavi, džabe ti Statut

U posljednje je vrijeme u framaškim krugovima aktualna tema propitkivanja između važnosti Statuta, Pravila i drugih propisa te samog Evanđelja. Nije se Ana htjela nikom zamjeriti, što je i logično, ali je ipak s nama podijelila kako gleda na to.

“U Katoličkoj crkvi, pa tako i u Frami, ne bi trebalo biti nikakvih podjela. Predivno je što svi različito razmišljaju i što svatko ima neki drugačiji uvid u stvari, to je nešto što nas čini boljima. Jer savršeni brat je bratstvo i puno različitih ljudi donijet će najbolje rješenje ili stav. Nema tu jedne i druge strane, ali zdravo je razgovarati o tome.”

“Ako je Statut tu, tu je s razlogom. Ako je sveti Franjo napisao Pravilo za svoj red, i mi trebamo imati neka pravila, Statut prema Pravilu OFS-a. Ne možemo se ponašati kako god želimo jer smo Frama, Statut treba biti tu uključen. Ali, prije svega, ne možeš ti živjeti vjeru po propisima. Ne možeš misliti ‘Idem na misu, pričešćujem se i to je dovoljno’. Ako u srcu ne osjećaš to, ako nemaš ljubavi… Džabe ti Statut! Možeš se ti ponašati po njemu, ali ponajprije trebaš živjeti Evanđelje iskreno jer ti to želiš živjeti, jer se osjećaš pozvanim svjedočiti svoju vjeru i ugledati se na svetog Franju, slijediti Isusa i biti njegov primjer… Statut je tu ruka vodilja koja će te puno bolje usmjeriti u tome, dati ti smjernice koje će izgraditi tu tvoju želju u pravilnom pogledu. Statut jest važan i tu je s razlogom, ali Evanđelje je ono što nas nadahnjuje. Statut će ti pomoći, ali sve kreće iz srca. Ako u srcu ljubiš Framu, neće ti biti problem ostalo”, rekla je, i sama nametnula još jednu temu koja u Frami nailazi na rasprave:

Duhovni asistent kao ruka vodilja

“Duhovni asistenti. To mi je prošlo kroz glavu. Htjela bih naglasiti važnost da jedna i druga strana; nije to zapravo strana jer svi smo članovi jednog bratstva, ali da framaši i duhovni asistenti uvide koliko smo jedni drugima potrebni. Koliko su god duhovni asistenti potrebni nama framašima da nas vode i odgajaju kroz Framu, i mi smo njima. Moramo i moliti za njih. Bit ću realna: ima mjesnih bratstava u kojima nije divan odnos s duhovnim asistentima. Nadam se da će se neke stvari popraviti. Uvijek smo govorili o tome na skupštinama i sjednicama: ne treba misliti da je duhovni asistent stup Frame, naravno da nije, ali on treba biti ruka vodilja koja usmjerava, koja pomaže kad framaši, kao mladi ljudi, ne znaju što će. Znači nam da se imamo na koga osloniti. Naravno, Gospodin je tu, ali kad govorimo o ljudima, voljela bih istaknuti da je odnos framaša i duhovnih asistenta poseban i jako važan.”

Nije nam Frama cilj života

Kad smo kod komunikacije u bratstvima, neizostavno je bilo otvoriti i temu Franjevačkoga svjetovnog reda. Ana se nada kako će trend dvojne pripadnosti framaša te postupnih prelazaka u OFS nakon boravka u Frami biti sve veći.

“Nisam imala puno doticaja s OFS-om do prije godinu i pol, dvije jer nismo imali mjesno bratstvo OFS-a, samo sam imala doticaja s područnom bratskom animatoricom i to je to. Ali, kako sam sve dulje u Frami, shvatila sam kako nam je OFS potreban. Koliko sam vidjela iz perspektive drugih, oni su nam kao majke i očevi i potrebni smo jedni drugima.”

“Potičem na dvojnu pripadnost. Možda je to framašima šok: ‘Ajme, napuštam Framu i žao mi je. Što sad, idem u OFS, tu su bakice’. Ali ta dvojna pripadnost nešto je dobro jer ne moraš još napustiti Framu, a opet se upoznaš sa životom sestara i braće iz OFS-a. Ne mora svaki framaš, ako ne osjeća da je to za njega, otići u OFS. Naravno da ništa ne ide na silu. Ali potaknula bih da ti malo stariji framaši daju priliku OFS-u. Mora proći jedan period života, nekad moraš napustiti Framu, ali ne u smislu da je zaboraviš i makneš iz svog života, nego ćeš imati doticaj s Framom kroz OFS. Na kraju krajeva, mi tu nismo došli radi Frame i nije nam Frama cilj života, nego Isus Krist, a sveti Franjo primjer. A to je prisutno i u Frami i u OFS-u. Po Franjinu primjeru slijedit ćeš Krista i u Frami i u OFS-u. Samo ono, sve u svoje vrijeme.”

“Što se mene tiče, imam tek 18 godina i službeno tek smijem od ove godine pristupiti OFS-u. Razmišljala sam o tome i znam da mi je vjera sve u životu, a primjer svetog Franje jednako je važan i u OFS-u. Voljela bih jednog dana nastaviti svoj put tamo, ali ne znam kamo će me život odnijeti. Rano mi je razmišljati o OFS-u, još sam u Frami i gorim za to, ali kad dođe vrijeme, htjela bih polako prijeći u OFS i biti tamo s ljudima koji su bili i u Frami. Braća i sestre iz OFS-a stvarno nas žele i trebaju.”

Dalmatinka koja ne voli ribu

Na pitanje što radi u slobodno vrijeme, kad se ne bavi fakultetom i Framom, ubacili smo se s dosjetkom kako možda lovi ribu, ni ne sluteći da ćemo otkriti nesvakidašnju činjenicu.

“Ma meni je Frama uvijek na pameti, haha. Možda sad svi očekuju nešto ‘wow’, da imam neki hobi. Zanimljiva je činjenica da sam ja Dalmatinka koja ne voli ribu! Da, to je svima čudno. Cijeli život je tako. Nije da je fizički ne mogu podnijeti, nego… Kad bi bila gladna negdje, da sam na izmaku, da ću umrijeti, još bih razmišljala hoću li ribu ili neću, haha. Ne idem u glazbenu školu, ne plešem balet i ne treniram. Iskreno, ja sam samo običan čovjek. Frama je nešto najdraže moje što imam u životu poslije obveza i svega. A poslije Frame? Pa evo, krenula sam nadobudno učiti svirati gitaru. Ali je pukla žica pa je tako i ostalo, hahaha. Ako se tko nudi da me poduči, može, rado ću prihvatiti poduke!”

“Konstantno živim u želji da krenem vježbati, da se malo pokrenem i da brinem o svom zdravlju, ali trenutačno mi je ispunjenje dana šetnja do faksa koja traje 15 minuta, ali dobro, haha. Tjelovježba je bitna, ali teško se dignuti ujutro rano i ići trčati. Volim pogledati film, čisto onako da malo stanem. Najviše volim razgovarati, što je očito. Provoditi vrijeme s prijateljima, framašima, obitelji. U zadnjih mjesec dana još se privikavam, u slobodno vrijeme guglam tramvajske linije, hahaha.”

“Iskreno, malo sam u strci, ima svega: malo faksa, malo uhodavanja u službu, u čemu mi je Anamarija puno, puno pomogla i rekla sam joj: ‘Da me ti nisi uputila, ne znam bih li bila dovoljno hrabra prihvatiti službu. Kad bih znala da mi nema nekog tko će mi sve to prenijeti’. Ništa čovjek ne može sam. Prvo je pomoć Gospodinova tu, a onda i mojih vijećnika. Uzdam se u njih, znam da ćemo skupa moći napraviti puno. Jesam li malo odlutala od teme? Haha…”

Burek sa sirom ili sirnica?

S obzirom na to da smo razgovarali u Sarajevu, koje je prijestolnica mnogih specijaliteta, među kojima je jedan česta tema u framaškim krugovima… Pa bio bi grijeh ne pitati Anu što misli o vječnoj dilemi: kaže li se burek sa sirom ili sirnica?

“Uvući ću se u neki konflikt, haha. Dakle, ne zauzimam nijednu stranu, odradit ću to diplomatski. Dakle, ovako. Malo sam istraživala i, iako su me neki domaći, tj. framaši koji potječu iz ovih krajeva (Bosne) uputili da Wikipedija nije pouzdana, pronašla sam da je riječ ‘burek’ turskog podrijetla. Išla sam na rječnik koji kaže da je to ‘tijesto punjeno sirom, mesom ili nečim trećim’. Ispast će kao da sam rekla da je burek i od sira i od mesa, haha. Ali smatram da se trebamo prilagođavati s obzirom na mjesto gdje smo. Ako smo u Bosni, onda je sirnica, a ako smo u Hrvatskoj, onda je burek sa sirom. U pekarama u Hrvatskoj piše ‘burek sa sirom’, a ako dođeš u Bosnu i tražiš burek sa sirom, bolje ti je da te nema, haha. Evo, sad će me ovdje netko… Hahaha. ‘Što si ono rekla?’ Tako da neka svatko zove kako voli to, ali prilagodit ćemo se nazivu koji se koristi tamo gdje jesmo.”

Svi koji volite pisati, javite se

Uza službe u mjesnom, područnom, sad i nacionalnom vijeću, Ana je u zadnje dvije godine imala i službu kontakt-osobe Zadarsko-šibenskoga područnog bratstva za Frama-portal. Stoga smo je na kraju zamolili da za naše čitatelje odvoji nekoliko riječi…

“Bila sam produžena ruka glavnog urednika. U početku sam mislila: ‘Gotovo je, ubit će me, sve sam krivo napravila’, hahaha. Tako je bilo!”, obratila se nacionalna predsjednica potpisniku ovih redaka pa nastavila:

“Volim Frama-portal i uvijek mi je lijepo pročitati neku predivnu kolumnu. Ohrabrujem sve framaše koji imaju potrebu: nemojte se bojati napisati nešto iz srca. Nekomu će to puno značiti. U nekim trenucima dobro mi je došlo pročitati neki tekst i zahvaliti Bogu na njemu i osobi koja ga je napisala. Potičem da se javite glavnom uredniku, meni ili bilo komu iz vijeća i kažete da imate nešto što želite reći iz srca, napisati. Zašto ne bismo to objavili? To je predivno, sviđa mi se.”

“Svi koji čitate Frama-portal, potaknula bih vas da proširite to u svojim bratstvima jer se tu nađe jako dobrih stvari: duhovni kutak i općenito, da znamo što se događa u nacionalnom bratstvu i kako sve funkcionira. Frama-portal je odlična stvar, baš mi se sviđa, super mi je i voljela bih kad bi bilo malo više tih duhovnih misli i kolumni framaša. Jer znam da ima dobrih i nadarenih, a i od onih koji nisu nadareni napravit ćemo nešto. Treba hrabrosti i ohrabrujem sve one koji pišu i žele početi da se jave. Nitko neće osuđivati to kad je od srca i od Boga. Sve što je od Boga, dobro je”, zaključila je naša nova nacionalna predsjednica.

razgovarao i snimio: Josip Tolić, OFS/Frama Sesvetska Sopnica, glavni urednik

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s