Isus u Kani Galilejskoj

Prvo znamenje koje je Isus učinio za ovozemaljskog boravka dogodilo se u Kani Galilejskoj tijekom svadbe. Bog je prisutan na vjenčanju i dogodi se jedna od najvećih sramota koja se nekome može dogoditi na svadbi: da nečega ponestane. Ipak, ovo nam govori da je zapravo izvrsno imati Boga kada zagusti. Zašto? Jer je Bog to okrenuo na dobro. Često čujemo da Bog po krivim crtama piše ravno, evo, prvo znamenje to potvrđuje.

Ne samo da je Bog okrenuo situaciju na dobro, nego je vino čak bilo bolje nego prije, jer dok vina nije ponestalo nigdje ne piše da je netko hvalio vino, međutim, nakon pomanjkanja vina, kada je stiglo novo slijede pohvale: “Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada” (Iv 2,10). Kad Boga uključimo u svoje probleme i poteškoće, ne samo da Bog čini da bude opet dobro, nego biva bolje – puno bolje nego što je prije bilo!

Sveti Augustin, razmatrajući i tumačeći svadbu u Kani Galilejskoj dolazi do zaključka da su zaručnici bili siromašni te za njega ovdje posebno dolazi do izražaja kako Bog pokazuje ljubav siromašnima. Kad se čovjek zamisli nad riječima sv Augustina dolazi do zaključka da je Bog,  kada su ga pozvali na svadbu, mogao reći: “Čujte, ja sam Bog, viša liga, vi ste neki siromasi, niža liga, neka hvala, čekat ću da me netko bogatiji pozove na svadbu, to je dostojnije mene jer ipak sam ja Bog”. No što Bog radi? Upravo siromašnima ide na svadbu i k tomu im ne pametuje (iako je mogao, jer je znao što će se dogoditi), čak im ne predbacuje da su se mogli bolje organizirati, nigdje ništa ne kritizira, nego gleda na problem kao na dobru priliku za iskazati ljubav!

Koliko bi lakši bio suživot kada bismo u situacijama gdje nam na prvu dođe kritizirati gledali, poput Isusa na svadbi u Kani, priliku za ljubav, priliku da možemo nekome iskazati ljubav, biti mu na pomoć u teškim situacijama, a ne još dodatno pritiskati neumjesnim komentarima kao da već sam problem nije dovoljna nelagoda. Ne bojmo se tražiti prilike za ljubav i pri tome stupati na siromašne svadbe!

Upravo smo vidjeli Isusovu ljubav i darežljivost, no zanima nas kolika je ona. Piše u evanđeoskom izvještaju: “A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: Napunite posude vodom! I napune ih do vrha” (Iv 2,6-7). Dvije do tri mjere – koliko je to? Jedna mjera je oko 40 litara, što bi značilo da bi dvije do tri mjere bilo oko 100 litara, a to je kapacitet jedne kamene posude, dok ovdje piše da ih je bilo šest. Što nam ovo govori? Bog daje u izobilju! Ovo je slika punine blagoslova. Kada siromašan u ljubavi dođeš pred Isusa, možeš očekivati izobilje, drugim riječima, možeš očekivati sve!

Prvo znamenje pa na svadbi. Zašto? Tko je, prema Svetom pismu, istinski zaručnik? Isus, dakle, Bog. Koga se prikazuje najčešće zaručnicom? Crkvu. A tko je najvjernija slika Crkve? Marija. Dakle ova svadba nas duhovno uzdiže na svadbu između Isusa i Crkve. Prvo znamenje nam govori o jednoj novoj svadbi, o novom savezu koji će Isus sa svojima sklopiti. Počinju neka nova vremena, novi način odnosa s Bogom.

To novo što će Isus učiniti ne događa se skriveno u tajnosti, nego otvoreno, dostupno i vidljivo svima, zato je prvo čudo na svadbi, među mnoštvom ljudi, da svi vide, a svatko će onda to već protumačiti na svoj način, no tko bude tumačio snagom i silom Duha Svetoga protumačit će to i vidjeti istinski kako uistinu i jest: “Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu” (Iv 16,13). Zato onaj koji vjeruje u Isusu vidi Boga, a koji ne vjeruje vidi čovjeka, ipak, samo je jedan od ova dva iskaza istinit. To će se najjasnije očitovati u posljednji dan.

Svijet ne može vidjeti našeg zaručnika, Boga, ali vidi nas, zaručnice, Crkvu. Duh Sveti se ne vidi, ali on daje darove koji donose plodove, a plodovi se vide. Ako svijet u nama vidi plodove Duha Svetoga, iako ne vidi izravno Boga, vidjet će da to što činimo jest posredstvom i snagom Božje milosti. To je svjedočanstvo za Boga! Zato ne trebamo svijetu dokazivati Božje postojanje, već ako mi to istinski živimo i vjerujemo, vidjet će se po plodovima, i to možda najbolje kad nas zapadnu poteškoće, kako nas uči prvo čudo – što je poteškoća veća, još veća prilika da se Bog proslavi, da posvjedočimo za Njega!

No to uključuje rizik i stavlja vjeru na kušnju. Jesmo li spremni na to? Uključuje da se oslobodimo svoje udobnosti i stabilnosti, lažnih čvrstih temelja, te u otvorenosti Bogu budemo spremni ići kamo nas on želi odvesti, premda možda i ne htjeli – to bi značilo: u vjeri hodati.

“Vjera je gledanje stvari koje nisu do kraja jasne i dovodi ono što se ne vidi u jednako uvjerenje s onim što se vidi. Kao što nije moguće ne vjerovati u stvari koje vidimo, tako, s druge strane, ne može biti vjere osim ako čovjek nije više uvjeren u sigurnost nevidljivih stvari, nego s obzirom na stvari koje se najočitije vide.” (sveti Ivan Zlatousti)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s