Dati sve Onomu koji je sve dao nama

Zaviri u svoje srce. Dobro promotri. Pronalaziš li ondje neke svoje strahove? Stvari s kojima se najradije ne bi suočio, stvari koje bi najradije ostavio negdje po strani? Tamo gdje su moji najveći strahovi, kada uspijem zakoračiti na to polje, kada se uspijem s tim suočiti, kada to uspijem predati Bogu, tada dolazi do oslobođenja, do one prave slobode o kojoj Gospodin govori, tada uočavam da tamo leže najveći talenti koje mi je Gospodin darovao.

Sve dokle god ima i jedno područje mojeg života koje čuvam za sebe, koje zatvaram, od kojega bježim, to će me kočiti sve dok ne predam Bogu da bih bio slobodan primiti sve. Često nam Bog želi dati nešto još bolje, ali u rukama ljubomorno čuvamo sve dosad stečeno, bojeći se predati Bogu jer mislimo da ćemo ostati praznih ruku kad mu to dademo, ne spoznajući da on traži samo malo vjere da ćemo dobiti nešto višestruko bolje.

To je poput čovjeka koji kopa žlicom. Zamislimo da ne zna za bolje. Tada mu to pričinjava radost. Međutim dolazi Bog i kaže: “Daj mi žlicu”. Čovjek ne da jer razmišlja ovako: “Ako mu je dam, morat ću rukama kopati – nema šanse, ovako donosim više ploda”. No kad bi je samo predao Bogu, Bog bi mu dao motiku, lopatu, išlo bi daleko brže, donosio bi daleko više plodova jer bi bio pročišćeniji od Boga. To je slika onih situacija kada Bog od nas traži žrtvu, odricanje. Najčešće odmah pomislimo – ostat ćemo bez svega i donosit ćemo još manje roda, bit će nam još gore. Nedostaje nam svjetlo vjere koje bi nas prosvijetlilo da spoznamo kako bi tako zapravo donosili još više ploda! To je ono kada Isus kaže da “svaku koja rod donosi čisti da više roda donese” (Iv 15,2).

Postoji li nešto u mome srcu za što kažem: “Sve mi diraj, samo to ne”. E to “samo to ne” je ono što još nismo predali Bogu, to je područje našega srca koje još nije zahvaćeno milošću Duha Svetoga. Gospodin samo to traži od nas – predati mu i taj posljednji djelić srca – sve! On to ima pravo tražiti. Zašto? Jer nije pribio samo jednu ruku na križ, pustio malo krvi i rekao: “To je to, ja sam krv prolio, idem sad kod Oca”. Pribio je cijeloga sebe na križ, predao sve! Budući da je on jedina osoba ikad koja je cijeloga sebe predala meni, On je jedini koji ima pravo tražiti od mene da cijeloga sebe predam njemu.

Kada i svoje najveće strahove predamo Bogu, tada postajemo daleko plodniji i duhovno djelotvorniji nego što smo prije bili (usp. Iv 15,2). No nije riječ samo o tome da se to preda Bogu, nego valja cijeli život bdjeti da se ne “stvori” nešto novo što ne bismo htjeli predati Bogu. Učiti se uvijek držati slobodnim i odvezanim od svega drugoga što nije Bog jer jedino i samo tako možemo biti navezani na Boga. Čim smo barem i jednom niti vezani na nešto drugo što nije Bog, to nas onesposobljava da budemo navezani na Boga.

Predajmo Gospodinu svoje strahove. Da nema ničega što ne bih htio, mogao, da nema ničega čega se bojim, da nema te osobe s kojom se ne bih mogao susresti, da nema tog posla koji ne bih mogao učiniti, da nema te situacije u koju ne bih mogao kročiti. Da budem slobodan, poput djeteta, ići tamo kamo me Bog šalje. Bog nas treba slobodne. Sloboda olakšava i pospješuje čistoću srca, podupire je. A čisti srcem prodiru dotle da gledaju Boga. I onda već imamo osobe koje hodaju ovom zemljom noseći u sebi djelić neba.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s