Usudi se umrijeti s Isusom!

U svakodnevnom govoru smrt najčešće vežemo uz nešto negativno, uz prekid nečega, uz kraj. Medicinski gledano, ona je nepovratni prestanak rada jedinstva organizma. Međutim postavlja se pitanje je li to stvarno tako, barem što se tiče nas kršćana?

Religiozno poimanje smrti ipak je drugačije. Smrt se poima kao nešto prividno, tj. kao put. Od svih mogućih definicija meni je osobno ova najdraža. I sama gledam na smrt kao na put. Gledam je kao prelazak iz ovoga nesavršenog stanja u kojem neprestano čeznemo za Onim kojemu ćemo se, kad nakon smrti prijeđemo u savršeno stanje, preseliti.

Na drugu korizmenu nedjelju slušali smo o Isusu koji trojicu svojih učenika vodi na goru Tabor. Za učenike je to bilo pravo otkriće, bili su oduševljeni i željeli su da to stanje potraje. Međutim nije bilo tako. Na kraju odlomka navodi se da pored njih nije bilo nikoga osim Isusa samog.

Ne znamo je li oduševljenje splasnulo, ne znamo jesu li bili svjesni koga imaju kraj sebe ili im je i dalje u glavi i srcu bio onaj nadnaravni događaj kada su začuli Božji glas. Kako god bilo, ne možemo im zamjeriti. Zato što smo i mi sami takvi. Prečesto. Uvijek nam je lakše svoj pogled usmjeriti prema Uskrsu, prema pobjedi nad smrću. Međutim, ipak nam je malo teže zastati i razmatrati događaj Velikog petka.

Ako ovo promatramo kroz naš život, situacija je poprilično slična. Kako samo lako bježimo od patnje, od uskraćivanja nekih stvari sebi, a gledamo samo prema nekom užitku, ispunjenju neke želje bez da se za nju potrudimo. Primjerice, čeznut ću za zdravljem, ali dok sam bolesna neću mirno prihvatiti bolest i pridružiti je Isusovoj žrtvi na križu.

Ili nešto još jednostavnije, leći ću na krevet i maštati o tome kako mi je indeks ispunjen ocjenama, a teško ću se ustati i sjesti za stol kako bih to naučila i kako bih stvarno taj indeks ispunila.

Ovakvih primjera ima unedogled. Pronalazimo ih u svakom danu. A sve su to mala mrtvljenja. Svaka ta situacija, ma koliko banalna bila, ako nam je teška, prilika je da umremo s Isusom, bar na tren. Da se ponizimo i podnesemo žrtvu, pa i onu najmanju. Jer sve to On vidi. On, koji nije maštao da nas spasi, već je dao raspeti se na križ za nas i umrijeti.

U ovoj korizmi želim ti, dragi čitatelju, da se potrudiš postati više nalik Njemu. I još bliži Njemu. A najbliži smo mu u patnji, ne zaboravi to. Nauči umrijeti sebi, umrijeti zajedno s Njim. Žrtva koju pridružiš Njegovoj, bit će ti odmah lakša i manja. Bit će ti i ljepša, bit će znak ljubavi. Zapamti, smrt je put kojim dolaziš do Njega, do Boga koji te čeka na kraju puta širom raširenih ruku. Baš onako raširenih kao kad su jednom za tebe se dale pribiti na križ i umrijeti.

Lucija Grabovac

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s