Uz 25 godina Frame na našim prostorima

Ovaj mjesec, osim što traje advent, što traje vrlo kratko (ove godine skoro pa i ne treba četvrta svijeća na adventskom vijencu), što slavimo Božić, što je to zadnji mjesec u građanskoj, a prvi u liturgijskoj godini, još se nešto obilježava – 25 godina postojanja jedne specifične skupine mladih na prostorima Lijepe naše.

Specifične skupine? Za pojmove današnjeg svijeta, čim vjeruješ u neko apsolutno biće već si specifičan, ako tome još dodaš da vjeruješ da je Isus koji je prije 2000 godina hodao ovom zemljom bio ne samo običan čovjek već i Bog skoro smo na razini SF-filma, a ako na to još dodaš i pripadnost Katoličkoj crkvi, više nisi specifična već i manjinska skupina. Možda na papiru ne izgledamo kao manjina, ali popunjenost crkve nedjeljom potvrđuje da je često na papiru jedno a u srcu drugo (ako ne i treće).

Dok mi franjevci svoju specifičnu prisutnost u svijetu odražavamo i na van noseći habit, Franjevačka mladež nema neka posebna vanjska obilježja, ali, što je daleko važnije, njihova nutrina ima. Kakva? Obilježja pečata Duha Svetoga. To su hramovi svi spremni, jedva čekaju da se u njima nastani Duh Sveti. Je l’ tako, framaši? A onda svijetle. Onda njihova prisutnost svijetli gdje god oni bili, premda bili najobičnije odjeveni. Jer, osim što čovjek može iskakati iz mnoštva načinom odijevanja, može iskakati iz mnoštva tako što zrači Kristom, što odražava Njegovu slavu na svojem licu. “Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima” (Mt 5,16).

Na koji način danas framaši iskaču iz mnoštva najbolje znaju oni koji su njima okruženi, no da nije bilo nutarnjeg plamena ne bi se održalo 25 godina. Možda je ovo dobar trenutak zahvaliti se Gospodinu što sam nekoć i ja bio dio Franjevačke mladeži, a onda mi je Gospodin rekao: “Ti ćeš u prvi red”. Ipak, time nije prestala svaka sličnost i povezanost s Framom. I ove godine imao sam prilike sudjelovati na Hodu Frame i duhovnom kapitulu bratstva odakle vučem framaške korijene – Osječkom (usput rečeno, najboljem u državi; usput rečeno drugi put – ako sljedeći mjesec ne osvane moja nova kolumna, znači da sam imao jednu zagradu viška u ovom tekstu).

Kad god slavimo obljetnice, pogotovo vezane uz duhovne stvarnosti, uvijek volim podsjetiti da kod Boga nije važno živio ti 20, 30, 50, 80, 100 ili 110 godina. Njemu je važno kako smo ispunili te godine. Računajući na njega? Vjerujući? Ljubeći? Dok pišem ovaj tekst, vani pada snijeg. Sigurno je tako padala i Božja milost na Framu sve ove godine. Bog nikada ne uskraćuje svoje milosti. Sveti Augustin volio je govoriti da Bog nikada ne šuti, samo mi uvijek ne slušamo.

Čini mi se da je ova obljetnica dobar podsjetnik da baš zato što je kroz prošlost bilo framaša koji su bili otvoreni Božjoj milosti, koji su dopustili da pokisnu na pljusku Gospodnjem, da budu ozračeni Božjim radioaktivnim sredstvima, mi ove godine slavimo to što slavimo. S druge strane medalje, na nama koji živimo u sadašnjosti stoji odgovornost da tu vjeru i dalje prenosimo s framaškog naraštaja na naraštaj, s generacije na generaciju. Frame nema bez zajednice. Frama se ne živi zasebno. Frama nije samo petkom, utorkom (ili kojim se danom već okuplja); Frama je – kako su to lijepo framaši Osječkoga područnog bratstva prezentirali u skeču na ovogodišnjem duhovnom kapitulu – način života!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s