Brat kesten

Ponovno smo zaboravili biti djeca…

U jesenje doba uvijek me razvesele kesteni. Hodajući parkom, ulicama, šetajući ispred crkve ili škole, susreti se možeš s tim visokim stablima i njegovim plodovima. Padaju svukuda i gdje god stignu, pa se kotrljaju – smeđe loptice omotane u ježev oklop. I dok jednima možda stvaraju nervozu pojave li im se nasred puta, drugi ga na putu redovito smrskaju (naravno, vozači). Nekolicina ih, pak, radosno šuta, no žalosna ih većina ignorira ili ne vidi, kraj njih samo prolazi. Jadan kesten! Brat kesten!

Kesten, žir, šarenilo lišća takvima je nebitno. Nevažno! Njihove su brige i nosevi ipak mnogo iznad tih običnih prirodnih pojava, da ne kažemo blagodati. Prizor podsjeća na Cesarićev “Oblak” u kojem ljudima oči “bjehu uprte u zemne stvari”. No ni ovdje na zemlji ne vidimo njega – kestena, brata!

Ponovno smo zaboravili biti djeca…

Djeca koja na odmoru ili poslije škole jurišom hrle pod kestenje da bi ih što više ubrali. Sjećate li se toga? Ne bismo se njima gađali, već bismo ponosno napunili vrećicu, a sutradan u školi bilo bi pravo veselje. Izrađuju se svakojake žirafe, ježići, konji, psi i druge figure koje čačkalice slavno drže. Svakako, time bi školska “jesenjština” itekako poprimila radost i slobodu vremena zaboravljenog dodira s prirodom.

Ono što je izrazito nadahnjujuće jest potreba da djeca što prije dohvate onaj bodljikavi kesten jer znaju da se unutra krije pravi biser. Onako ispoliran, gladak, svjež i sjajan kesten. Djeca ne razmišljaju hoće li ih kesten ubosti, nisu zabrinuti za vanjštinu, kao ni za oklope i ljuske. Ne odustaju jer znaju da “odijelo ne čini čovjeka”. Djeca jednostavno daju priliku kestenu, bodljikavom kestenu, da ih on nagradi svojim darom i da im postane brat.

Koliko mi zaboravljamo na djetinje radosti? Kad smo zadnji puta ubrali koji kesten ili ga možda šutali ulicom na putu do kuće? Jesmo li možda i mi zaboravili na kestenje? Ako jesmo – onda nas vrijeme ne samo gazi, već i pobjeđuje! Zato, izađi u park, prošetaj pod kestenima i uzmi ih nekoliko. Načini i sebi jednu žirafu! Time dopusti da darovana priroda bude naš zajednički dom! Ljudi nose svoje oklope; neki su bodljikavi. No prava tajna čovjeka, tajna osobe krije se u njegovoj nutrini. Zato, dopusti sebi zaviriti dublje i, poput djeteta, pristupiti bratu čovjeku! Tada ćeš, poput kestena, u nekome otkriti i blago – čovjeka!

Ponovno, ali ovaj put nemoj zaboraviti biti dijete!

6 Comments

  1. Biti dijete nešto najljepše, i sama zaboravi neka to biti,ali eto uvijek se nađe netko tko će nas na to posjetit… A u prirodi imamo toliko toga što nas potjecati na djetinjstvo. I vratimo se u ono djeteta koje smo bili kad smo išli u školu… Hvala Filipe na ovoj kolumni, Bog te blagoslovio 🙂

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s