Černobil i vjera

Godine 1986. eksplodirao je četvrti reaktor u nuklearnoj elektrani Černobil. Skupa s krovom u zrak su letjele i radioaktivne čestice (inače smrtonosno opasne po život, na sreću samo po tjelesni, ne i duhovni). I danas, nepunu 31 godinu nakon nesreće, u krugu od otprilike 30 km od nuklearne elektrane zabranjen je slobodan pristup radi radioaktivnosti. Nakon katastrofe prvo je trebalo zatvoriti reaktor kako bi se smanjilo širenje radijacije, što je i napravljeno, međutim, prvotni betonski sarkofag nije bio dugoročno rješenje. Stoga je napravljena gigantska kupola visoka preko 100 metara, a teška oko 30.000 tona, koja je prije nekoliko mjeseci dovršena i postavljena nad mjesto eksplozije kako bi maksimalno spriječila širenje radijacije. Nepromjenjivim ostaje činjenica da je oko 200 tona urana (i plutonija) i dalje u razorenom reaktoru te zrači. U vezi s time ništa se ne može učiniti.

Koristim sliku radioaktivnog zračenja 200 tona urana kako bih pokušao opisati vjerske stvarnosti. Postoje (barem) dvije stvari koje su zajedničke svima ljudima na ovoj planeti: stvoreni smo od Boga i svakome je dano dovoljno milosti koliko mu treba da se spasi, tj. da upozna i uzljubi Isusa Krista. Iz toga proizlazi da svatko ima mogućnost i sposobnost da vjeruje. U razumu nismo svi jednaki, neki su inteligentniji, neki nešto manje, no po pitanju vjere svima nam je jednako “pre-zadano”; ne mogu svi riješiti najteže matematičke jednadžbe, no svi mogu vjerovati. Nije, dakle, Bog krivac nevjere, međutim, ovdje želim povezati ovu stvarnost sa stvarnošću eksplodiranog reaktora nuklearne elektrane u Černobilu. Kako?

Što se tiče tog nesretnog četvrtog reaktora, ono što mi kao ljudi možemo učiniti jesu dvije stvari: koliko je u našoj moći reducirati zračenje na minimum ili obrnuto – pospješiti širenje zračenja na maksimum, to bi bilo kada bismo maknuli onu svježe postavljenu masivnu betonsku kupolu. Ne možemo utjecati na onih 200 tona urana koji su unutra, u središtu jezgre. Oni zrače. Ali možemo regulirati zračenje. Jednako je s vjerom. Svakome je od nas dana. U središtu je našeg bića i postojanja. Ne možemo ju izbrisati iz sebe, ali joj se možemo zatvoriti. Možemo regulirati tu vjeru koja nam je dana pa ili donijeti čin pristanka i povjerovati te život razvijati u tom smjeru (dovesti vjeru do maksimuma) ili se zatvoriti tom poticaju u našoj najdubljoj nutrini stavljajući tako na sebe masivne betonske kupole (te dovesti vjeru do minimuma). Ipak, što god činili ne možemo uništiti sposobnost vjere koja nam je dana od Boga, uvijek ćemo biti kadri vjerovati, samo što razliku čini komu ili čemu ćemo vjerovati.

Vjera je i milost (Božji dar) i naš čin (opredjeljenje slobodne volje). Milost – to bi bilo onih 200 tona urana; naš čin – to je ono koliko se trudimo pospješiti zračenje, koliko dozvoljavamo Gospodinu da uđe u naš život. Svatko ima mogućnost da vjeruje, da se opredijeli za Krista. Po tom pitanju nitko nije uskraćen, nitko neće moći na kraju života prigovoriti Bogu: “nisi mi dao dovoljno da uzvjerujem u tebe”. Inače Bog ne bi bio ni milosrdan niti ljubav. Onda možemo okačiti o klin takve slike Boga.

Stoga i katekizam govori: “Nemoguće je vjerovati bez milosti i unutarnje pomoći Duha Svetoga. A ipak nije ništa manje istinito da je vjera izvorno ljudski čin” (KKC 154). Nastavimo li dalje čitati, dolazimo do zanimljivih detalja. Primjerice, zašto vjerujemo? Zato što je razumski opravdano vjerovati? “Razlog da vjerujemo nije u tome što se objavljene istine čine istinite i razumljive u svjetlu našeg naravnog razuma. Mi vjerujemo zbog autoriteta samoga Boga objavitelja, koji ne može prevariti niti prevaren biti” (KKC 156). Tako dolazimo do zaključka: “Vjera je sigurna, sigurnija od svake ljudske spoznaje, jer se temelji na samoj Riječi Boga koji ne može lagati. Doduše, objavljene istine mogu se ljudskom razumu i iskustvu činiti nejasnima, ali sigurnost koju daje božansko svjetlo veća je od sigurnosti što je daje svjetlo naravnog razuma” (KKC 157). Svakome je, skupa s postojanjem, dana mogućnost vjerovanja, mogućnost izabrati približiti se ili udaljiti od Boga. Od toga izbora nitko ne može uteći taman da ode i u Černobil (na turistički izlet) jer se to odvija u nutrini srca, za što je potpuno irelevantno gdje se nalazimo.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s