“Ž” kao Život

78673

Jednoj osobi prije otprilike godinu dana sam rekla da sam zbog njegovog “ž” napisala kolumnu. A on meni: “Šta da?” Tipično riječko pitanje. I eto da, napisala sam.

Kako je sve počelo? Otkud ideja za naslov? Moram priznati kako mi je trebalo dugo da dođem do naslova. Već dugo na fejsu sam od dotične osobe primijetila neke njegove komentare na nešto. I onda on na kraju rečenice stavi slovo “ž”. Kad pogledaš rečenicu misliš da je slučajno, ali opet može biti i namjerno. I nakon što je već dosta puta ponovio to, došlo mi je da ga pitam. Odgovor je upravo naziv moje kolumne. I ne, nije slučajno. Ne znam trebam li mu vjerovati, ali me sa svojim famoznim “ž” doveo do razmišljanja i ove kolumne. “Ž” kao Život.

Koliko cijenimo svoj život? Koliko smo zahvalni na daru Života? Uzimamo li ga zdravo za gotovo? Koliko smo zahvalni i sretni zbog onoga što imamo u svom životu? Puno je pitanja…

Da me netko to pitao prije šest godina, ne bih mu znala odgovoriti. Nisam voljela svoj život. Nisam cijenila ništa. Nisam bila zahvalna ni na čemu. Totalna depresija. Psihijatar. Pisala bih pjesme na koje sam i sama pustila suzu. Tema je uvijek bila: “Nestati iz ovog života”. Bila sam drugačija od drugih. Nisam imala sve što i ostali. Nisam nosila markiranu robu. Nisam se šminkala. Nisam pila alkohol. Nisam pušila cigarete. Ukratko, nisam bila prihvaćena. Doživjela sam toliko toga da ne mogu sve ni napisati. Teško mi je svjedočiti, a kamoli ovako u pisanom obliku. Mogu reći da sam si htjela oduzeti život.

Nikako nisam našla smisao svog života. Uvijek je bilo pitanje: “Pa dobro, Bože, što ja tu radim? Zašto živim? Ne znam”. Nema ničega što bi moj život učinio radosnijim. Apsolutno ničega. Doživjela sam nasilje u školi. Nisam voljela školu. Izgubila sam samopouzdanje. Nisam voljela sebe. Od osnovne pa sve do završene srednje škole imala sam jednu, ali vrijednu prijateljicu. No to prijateljstvo nije povećalo vrijednost mog života. Bježala sam od ljudi. Nisam mogla podnijeti uvrede koje su mi bile nanesene. Bilo mi je jako teško. Crkvu i Boga sam ostavila. Okrenula sam se lijenosti. Okrenula sam se rješenju kako da okončam svoj život na najlakši i bezbolniji način.

patnja

Okrenula sam se zlu. Prestala sam vjerovati u dobro. No netko se nije okrenuo od mene. To je bio On. Kapetan mog broda. Tek kad sam upoznala Framu shvatila sam koliko je On unosio radosti u moj život. Nisu to bile velike stvari. To su bile male stvari koje su donosile osmijeh na moje lice. Te stvari su govorile: “Tu sam! Neću te ostaviti. Ti mene jesi, ali ja tebe neću nikada”. Bog me vratio na pravi put i otkrivanjem Frame otkrila sam puninu svog života. Otkrila sam svoje talente. Bog nije dopustio da ih zakopam, već da ih otkrijem. Ne samo sebi, već i drugima.

Sad samo mogu zahvaliti na daru Života. Zahvaliti Bogu što nije dopustio da odustanem od svog života. Zahvaliti na svemu dobrome. Zahvaliti i na svemu lošem. Tu sam, borim se i hrabro kročim.

I nemojte zaboraviti da tu i tamo, u neki komentar ubacite slovo “ž”. Onako namjerno. Ljudima neće biti jasno. Mislit će da baš ne vidite dobro ili da ste stavili slučajno. Ništa nije slučajno. Sve je s razlogom. Njima će biti jedno obično slovo “ž”, a vama će biti više od toga. Označavat će vam Život. Dar Života. Život s Isusom.

walking-with-jesus-750x350

 

3 Comments

  1. Jako dobar članak i ali je istinito što sam ja u duhovnom smislu ubrzo prepoznao Framu kad me Krist pozvao u Framu, meni je super što sam svoj život probudio

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s