“Mir vama” (Iv 20,19)

rukovanje

Neću pisati ništa teološko. Neću pisati ništa komplicirano. “Mir vama” Božja je pisana Riječ. Najčešće je izgovaramo u crkvi. Iskreno, ne volim taj “mir vama”. Ne volim kada svećenik kaže: “Pružite ruku jedni drugima”. Prije ulaska u crkvu dobro je razgledam i provjerim gdje ima slobodno mjesto, a da okolo nema ljudi. Naravno da dođe do toga da se oko mene nekim čudom pojave ljudi. Ja onda moram pružiti ruku, pogledati čovjeka u oči i reći “mir vama” ili “mir s tobom”. To je meni bilo stvarno ponekad teško.

Znala sam i izaći van kako ne bi pružila ruku. Pravila bih se da me netko zove na mobitel, da se moram nakašljati ili pak ispuhati nos. Imala sam običaj da ću se, kad već moram pružiti ruku, onda barem malo srediti. Popraviti kosu, staviti labello na usta, zagrijati ruke ako su hladne i popraviti malo majicu. Kako je to već išlo, još je samo falilo da se stvarno našminkam tijekom mise iako se ja baš često ne šminkam. Ne znam koji je trenutak u meni promijenio to sve i moj pristup prema “mir vama”.

Sjećam se jedne mise gdje je pokraj mene bila jedna cura za koju sam znala da joj se nisam svidjela. U očima sam joj pročitala sve. Od početka mise do dijela “mir vama” bila sam nervozna. Razmišljala sam o tome da odem van iz crkve i vratim se. Razmišljala sam hoće li mi pružiti ruku. Hoću li ja njoj pružiti ruku? Na kraju sam ostala i ona mi je pružila ruku. Bez osmijeha, ali ipak mi je pružila ruku. Dala mi je “mir vama”. Ja nisam mogla vjerovati. Čim sam izašla iz crkve, izvadila sam mobitel i u njemu zapisala “Mir vama. Piši o tome”.

indeksiraj

“Neka se ne uznemiruje srce vaše”. Neka se ne uznemiruje srce tvoje. Zašto ja nisam htjela dati “mir vama”? Možda zato što nisam pripremila svoje srce za to. Nisam mogla dati svoje uznemireno srce drugome. Moje srce koje je u strahu osude. Moje malo ranjivo srce.

Ponekad se pitam zašto se ljudi, kad već pružaju ruku, ne nasmiješe. Ponekad se pitam zašto mi ne stisnu ruku. Zašto je tako teško u čovjeka unijeti jedan trenutak radosti i zajedništva? Na ovu temu uvijek će mi u sjećanju ostati jedan dečko iz susreta u Čakovcu iz svibnja ove godine. Ne mogu još zaboraviti njegov hladan pogled usmjeren u mene. Ja sam se njemu nasmiješila i radosno rekla: “mir vama”, a on je mene gledao u čudu. Imala sam osjećaj kao da se bojao da ću mu iščupati ruku. Ne, nisam ja tako zločesta. Naravno da sam poslje razmišljala o njemu. Ostavio je loš dojam.

Vidjeli smo se ponovno za tri mjeseca i to na hodočašću u Asiz i Rim. Ne znam što mi je došlo, ali htjela sam ga upoznati. To sam i ostvarila. Moram reći kako mi je to jedno od naljepših upoznavanja koje sam ostvarila na tom hodočašću. Moj brat u Kristu stvarno je jedna predivna osoba. Podsjetila sam ga na Čakovec i rekla mu za “mir vama”. Nadam se da je uzeo u obzir moje riječi i baš zbog njega pišem. Riječi koje nisu samo za njega, nego i za mene, a možda i za tebe koji ovo čitaš.


Nasmiješi se brate, sestro,
ti koji kažeš “mir vama”.
Daruj svoj osmijeh drugome,
oslobodi svoje srce od straha, osude, nemira…
Pusti Boga da govori.

Nasmiješi se brate,
ti koji kažeš “mir vama”.
Pruži ruku, stisni ruku, pogledaj u oči, daj svog Krista drugome.
Daj mir. Unesi mir. Neka se ne uznemiruje srce vaše. Bog je s tobom.

Nasmiješi se brate, sestro,
ti koji kažeš “mir vama”.
Ne dopusti sebi ono ogorčeno, žalosno, nemirno, uzvišeno srce.
Neka je uvijek radosno.

Nasmiješi se brate, sestro,
ti koji kažeš “mir vama”.

Oglasi

1 Comment

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s