Vojujuća crkva

U čistilištu duše trpe po pravednosti, dok je ovdje na zemlji trpljenje milost, kako kaže sveti Petar: “To je uistinu milost ako tko radi savjesti, radi Boga podnosi nevolje trpeći nepravedno” (1 Pt 2,19) i dodaje: Ta na to ste pozvani jer i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim” (1 Pt 2,21). Naše trpljenje na ovoj zemlji (koje je po Božjoj volji) može pripomoći da se koja duša spasi, što je znao i sveti Pavao: “Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu” (Kol 1,24), što se ne odnosi na duše u čistilištu. One tamo svojim trpljenjem otplaćuju do posljednjeg novčića, a mi ovdje, osim što možemo imati udjela u spasenju nekog brata ili sestre, trpljenjem se pročišćujemo kako bi ljubav naša bila dublja i veća, što sličnija Kristovoj.

Često se žalimo na križeve i poteškoće koje nas zadese, a sveti Pavao se raduje. Što to znači? Nismo još prodrli u dubinu toga otajstva. Ne gledamo još uvijek na trpljenje (radi Boga) kao na milost? Molimo zagovor apostolskih prvaka da shvatimo koje li radosti, milosti i dubine u trpljenju radi Boga. Oni koji dođu u nebo, jedino za čime mogu žaliti je što nisu više trpjeli dok su bili na zemlji. Zašto? Rekao nam je već sveti Pavao, da još dopune “što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo”. Jer dok je dan treba raditi, “dolazi noć kad nitko ne može raditi” (Iv 9,4). Pod ovim se misli na smrt nakon koje se više ne možemo popraviti u ljubavi niti trpjeti za dobro drugoga.

Zemaljska crkva zove se još i vojujuća (ili  putujuća), dok se ona u čistilištu naziva trpećom. Zašto? Tko dođe tamo bit će mu otkriveno. Najveća patnja ovdje nije ni poput najmanje tamo. Ipak, u tom smislu ne treba sažalijevati duše u čistilištu (svakako moliti za njih). One zapravo imaju pravo sažalijevati nas. Zašto? Te duše su spašene, završit će u nebu, samo je pitanje vremena, dok mi, putnici i pridošlice, nismo još sigurni za svoje spasenje. Oni će tisuću posto završit u nebu, a mi još ovdje nemamo tu sigurnost. Ali imamo nadu, obećanje Gospodinovo: “Tko ustraje do svršetka, bit će spašen” (Mt 24,13). Između ostaloga, zato zemaljska crkva jeste ona koja se bori (vojuje) jer ovdje još bitka nije niti dobivena niti izgubljena. Gospodin je pobijedio, i mi smo pobjednici kad god smo na njegovoj strani, no često mijenjamo strane zato valja bdjeti da nas Gospodin nađe bude kada dođe čas (izvrstan primjer i poticaj prispodoba o djevicama (Mt 25,1-13) i budnom upravitelju (Mt 24,45-51)).

Kao vojujuća crkva, etimološki gledano, ovdje smo da se borimo a ne da dižemo bijele zastave u nebo. Prema hrvatskom jezičnom portalu vojevati znači voditi rat, ratovati, sudjelovati u ratu, boriti se za nešto. U ovim vremenima u kojim živimo, ove netom napisane rečenice mogu zvučati kao dolijevanje ulja na vatru. Kuhaju se ratovi, zapravo, što se pape Franje tiče već je u tijeku treći svjetski rat, trebalo bi promicati mir, a kad tamo ova naša zemaljska crkva je vojujuća. O čemu se ovdje radi? O duhovnim stvarnostima. Uz ovu vidljivu postoji i nevidljiva stvarnost u kojoj se odvija duhovni boj. Ljudske duše su bojna bolja na koja udara čovjekoubojica nekad zvani Lucifer. Osobno biće daleko inteligentnije od nas, ali sasvim nemoćno pred Bogom.

Protiv koga kršćanin vojuje, ratuje? Ne protiv svoga komšije, niti protiv neistomišljenika, onoga tko ga je krivo pogledao, ogovarao, stao mu na prst koji već ima žulj, ne. “Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate” (Ef 6,12-13). Ovo dobro zapamtimo, ako treba napišimo na papirić i zalijepimo na neko mjesto gdje svaki dan prolazimo da nam uđe u glavu, misli i srce: vojujemo protiv svojih strasti i požuda, protiv svojega ega. To je naš neprijatelj kojeg treba srezati i “spustiti”. O zna sveti Franjo kako to nije nimalo lak zadatak. Za to treba biti pravi heroj, junačina. Čovjek koji u sebi svladava neprijatelja, koji čisti svoje srce da Božje zrake ljubavi mogu kroz njega ljubiti druge, taj vojuje.

Na to cilja Fulton J. Sheen kada kaže: “Ovaj život nije pobjeda nego rat, a Bog ne voli mir kod onih koji su određeni za borbu”. Ovo isto nije loše zalijepiti na vidno mjesto. Patim od lijepljenja papirića? Možete staviti i neku sliku koja to može izreći (po onoj da slika govori više od tisuću riječi). Primjerice, sveti Ivan Krizostom je u svojoj sobi držao sliku koja je prikazivala vatru i muke u paklu. Svaki dan bi stajao ispred te slike i razmišljao o paklenim mukama. Razmišljajući o tome izgrađivao se u krepostima, jačao svoju volju, pobjeđivao napasti i strasti. Često je govorio: “O čovječe, siđi u pakao dok si još živ jer ako siđeš nakon ovog života više nikad nećeš izaći iz pakla.”

Vojujmo dok ima vremena jer i toga će brzo nestati a s time i prilike za borbu. “Vrijeme na ovom svijetu je vrlo dragocjeno”, reče jedan svećenik nastavljajući, “ne zbog ovog svijeta nego zbog onog svijeta”. “Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti! Doista, tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni. Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti! Dakle, dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri” (Gal 6,7-10).

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s