Po primjeru Pere Kvržice

“Sad ova trojica zažele čuti što o tome misli Pero. On ne govori ništa, nego samo zuri u daljinu. Navaljivahu na njega:
– Jesi li čuo što je rekao Medo?! Pero! Što ti veliš na to?”*

Ova kolumna potaknuta je prepričavanjem ključnog ulomka iz jedne knjige dječje književnosti kojeg mi je interpretirala jedna moja draga prijateljica. Toliko je simboličan da zaslužuje mjesto u zasebnoj kolumni. Ovaj put zavirimo u jednu svima poznatu lektiru “Družba Pere Kvržice” autora Mate Lovraka. Preciznije, riječ je o zadnjim ulomcima knjige gdje pratimo jedan inspirativan razgovor između Pere i njegove družbe.

druzba

Zasigurno ti je poznat osjećaj kad se čovjek nečemu ili nekomu svim srcem daje. Kad ga iznutra nešto pokreće da obnavlja, da gradi, da budi, da potiče – poput mlina. Ovdje se mogu poslužiti konkretnom situacijom. U toj želji za obnovom, za pokretanjem, za aktivizmom koji proizlaze iz neke, nazovimo to dječje poletnosti i dobrote, javljaju se čudesne inicijative, gotovo “ludi” pothvati. Mah, tko bi popravljao stari mlin? Još i djeca? Neka ni ne pokušavaju!

Pero nije sam, okuplja družbu! I tako djeca, “luda” škvadra svojim djelima posramljuju one mudre. Tako i ti, tako i mi, tako i svi u svojem radu i činjenju dobra, nailazimo na razne prepreke. Neke su buntovne i žele da odustanemo, neke su prevrtljive i žele da se pokolebamo, neke su zavidne i žele da im prepustimo. Međutim ako je ideja u Božjem naumu i po njemu, ako je nadahnuta, onda je i blagoslovljena. Zato sve naše ideje i pothvati trebaju biti vođeni molitvom. Pero je dijete, kao i njegova družba, njih nećemo dirati, oni su djeca i njihove su namjere više nego čiste!

I kad prođemo “sito i rešeto” možemo mirno i zahvalno reći: uspjeli smo! (S tim da uspjeh katkad nije ono što smo primarno postavili za cilj.) Tada, osim neke zahvale, nerijetko dođu svrake da se malo okite tuđim, po mogućnosti paunovim perjem (kako nam u basni piše La Fontaine). Odjednom ono “naše” postaje “njihovo”, ono “ludo” postaje “mudro”. Odjednom se čitav grad spusti, veseli i pije, bavi se folklorom te slavi veliku obnovu, veliku ideju, veliku inicijativu koju je pljuvao, koju je grdio, koju nije podržao. Poznato? Generali poslije bitke…

Bilo ih je i bit će… Jučer Hosana, danas Golgota! I što bih tada ja napravio? Bih li se razljutio? – Vjerojatno. Bih li se razočarao? – Još vjerojatnije. No što je napravio Pero?

paun

“Pero i dalje gleda u daljinu i ništa ne govori. A onda pogleda još jednom u mlin i vikne:
– Kvržica!!
Družba zanijemi. Nova radosna jeza prođe im tijelom.”*

Perina je namjera čista, rađena iz ljubavi i po ljubavi! On je obnovio, on je sretan. Vjerojatno razočaran radi svega što se poslije dogodilo, ali spremno zahvalan na prošlosti, svjestan sadašnjosti i još spremnije zagledan radosno u budućnost. Prihvaća situaciju, pušta da se drugi vesele na njihovom radu i inicijativi, ali već spreman da iz ljubavi pokrene nešto novo. Koje li poniznosti! To je franjevaštvo! Peru ne hrani hvala, hrani ga obnova! I što za kraj reći? Što poručiti svakome od nas kada smo umorni od rada, nepravde, preuzimanja i poduzimanja? Mogu nam samo citirati Peru i zadnje rečenice slavne lektire:

“- Zar novo slavno djelo? – pita družba. Pero i dalje gleda u daljinu i šapće u zanosu:
– Da. Novo djelo! Psst! Ne bunite me! … Smišljam… Budite strpljivi! Reći ću vam – sutra!”*

* Lovrak, M. (1964.) Družba Pere Kvržice. Zagreb: Mladost, 106. str.

Oglasi

3 Comments

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s