Hod Splitsko-dubrovačkog područnog bratstva

Svako je putovanje posebno na svoj način. Ona nam uljepšaju i obogate živote te nas uče novim iskustvima vrijednih svake muke dostojne Oca. S prvim zrakama sunca 20. kolovoza probudila sam se i ja, uzbuđenje je kiptjelo u meni, zbrka osjećaja i velika radoznalost nisu mi dopuštale spavati. Kažu da je tako svima kada idu na svoj prvi Hod. Brzinom svjetlosti spakirala sam torbu, oprostila se s obitelji i krenula na put o kojem sam toliko puta slušala priče i doživljaje starijih framaša.

Hod Splitsko-dubrovačkog područja započeo je u Ugljanima, malom naselju u krškoj zaravni, gdje nas je lijepo ugostio fra Nedjeljko Tabak. Predvodio je misu za framaše u zajednici Cenacolo. Rad zajednice i svoj životni put opisao nam je Tomislav, pokušao nam je približiti žrtvu i znoj koju ulažu u boljitak i uljepšavanje unutrašnjosti svake građevine u zajednici koja je, poput njih samih, izvana nepromijenjena, a u unutrašnjosti ljepša nego ikada prije. Naša predsjednica Matea Lončar pobrinula se za to da se zbližimo i bolje upoznamo prije nego što krenemo na put i zajedno se pomolimo za sretno i sigurno putovanje. Domišljatost naših framaša u izricanju molitve tada je urodila jednom pjesmicom:

Auto vamo
auto tamo
noga desno
noga lijevo

Gospe Sinjska
draga Djevo
u Tvoju kuću idemo
Čuvajte nas na putu tom
Draga Ti i Sinko Tvoj

Neka Naklonost Njegova
bude uz nas
da u Asizu dobijemo
vječni spas

Amen.

Uz Božji blagoslov krenuli smo na naš hod dug 25 kilometara. Prvo odredište bila je crkva sv. Luke u Otoku gdje nas je lijepo ugostio fra Miro Ančić kojem smo jako zahvalni. Tu smo imali svetu misu koju je predvodio fra Stipe Šušnjara. Cilj našega puta bio je Sinj, od njega nas je dijelilo još dva sata hoda. Jako sunce, prometne ceste, bol u nogama i žuljevi nisu nas dali omesti, pjevali smo i plesali, molili i radovali se, smišljali nove fore i pogledom u daljinu tražili nama poznat cilj. U 19 sati napokon smo ga ugledali i vjerojatno bismo skakali od veselja da smo mogli, ali umor i višesatno hodanje učinili su svoje. U Sinju nas je lijepo ugostio fra Antonio Mravak, koji se, zajedno sa svojim framašima, potrudio da nas udobno smjesti i hvala mu na svemu.

Vikend je prošao i trebalo je početi pravo putovanje. I baš kao što je tu nedjelju navečer padala kiša nošena jakim vjetrom koji je rušio sve pred sobom, tako je puhalo u nama rušeći sve zapreke u srcima kako bismo se mogli otvoriti pred Bogom. Kleknuli smo pred Gospu Sinjsku i pomolili se još jednom u rodnoj nam zemlji jer čekala nas je nepoznata Italija. U crkvi Gospe Trsatske okupili smo se iz svih dijelova Hrvatske. Mi mladi framaši i naši duhovni asistenti fra Ivica Omazić, fra Mijo Šarčević, fra Filip Đurđević, fra Božo Saraf te bogoslovi fra Vjeran, fra Marko i fra Anto. Uz zvuk gitare, pjesmu, molitvu i igru zazvali smo Božji blagoslov. Ali to nije bilo sve, što bi to Hod bio bez igre pastira i ovčice, svatko od nas je ipak trebao svoga zemaljskoga anđela čuvara koji će se cijelim putem moliti za njega i potruditi se uljepšati mu dan.

Nakon prelaska granice odvojili smo se od nama poznatih krajeva, izgubili signale na mobitelima, isključili se iz svakodnevice i pristali ući u naš unutrašnji svijet, upustiti se u razgovor s Bogom i donijeti odluke koje će nas promijeniti kao osobe kada se vratimo kući. U nepoznatom gradu, uz buku autobusa, gledali smo kako sunce baca svoje prve zrake i zove nas na buđenje. Pogled su nam zaokupila prostrana polja, zlatne ravnice i jedan grad na uzvisini koji je izgledao nama tako mio i poznat, Asiz. Nakon smještaja u Cannari, kolijevci OFS-a, bili smo spremni uputiti se u taj grad kojega smo tako željno iščekivali, svakom minutom vožnje bili smo mu sve bliže i bliže, a sunce je sve jače obasjavalo nebo.

Prolazili smo kamenim ulicama prepunim cvijeća i turista koji su, baš kao i mi, došli u ovaj grad obnoviti svoju vjeru i potvrditi obećanja. Prostrana travnata površina i Bazilika sv. Franje ostavile su me bez daha, pred mojim očima bila je građevina u spoju romaničkog i gotičkog stila arhitekture, pročelje u bijeloj opeci, visoki zvonici, duge stube i velika rozeta sa simbolima četiri evanđelista probudila su sva moja osjetila, imala sam osjećaj kao da se ne mogu nauživati dovoljno ljepote tog prostora i da samo očima ne mogu dovoljno vidjeti ono čime odiše ta građevina.

Baš kao ispred svake europske crkve koju gledaš kao građevinu, još jedan podsjetnik davne prošlosti koji odiše davnim vremenima i samo mu se vizualno diviš, u unutrašnjosti svake od njih osjetiš samo jedno, a to je mir. U ta četiri dana provedena u Asizu naučili smo svaku ulicu, svaki trg i istražili sva mjesta u kojima je naš otac sv. Franjo pronašao mir. Toliko bih toga mogla pisati o Bazilici sv. Klare, o Carceriju i usponu do njega, o sv. Damjanu i njegovu križu, ali riječi su tako male i nepotrebne za sve ono što smo tu doživjeli i osjetili.

Puno lijepih slika urezale su se u naša sjećanja i misli jer one vrijede tisuću riječi koje nikada ne bi stale u jedan članak jer onda bi bili potrebni dani i jedna cijela knjiga za opis ovoga puta. Izdvojit ću jedino meni mjesto posebnog blaženstva, a to je Bazilika Gospe od Anđela u kojoj se nalazi mala crkvica koju je Franjo popravio u prvom žaru svog obraćenja nakon što je obnovio Sv. Damjana. Mislim da je ondje svatko od nas osjetio mir, dobrotu i ljubav sv. Franje, ljubav Oca koji nas neizmjerno ljubi i susreo se s milosrdnim Ocem koji nas čeka raširenih ruku da nas opet ponese na svojim leđima. Taj polet duha u skrušenoj molitvi i ispovijedi te vječno odrješenje grijeha svakome od nas zapravo je dar za novi život, popravak svega neispravnog i snaga za promjenu.

hod2016_01

U početku puta velika zagonetka u rasporedu bio je naziv “polet ptičica”, ali mislim da se svatko od nas oduševio kad je saznao da je to mjesto gdje je sv. Franjo razgovarao s pticama. Mir, udaljenost od grada, otuđenost i taj miris polja, sjaj svijeća i ugođaj noći, ispunjen našom molitvom i pjesmom po kojoj smo toliko poznati, učinili su sve još posebnijim. Tu večer svijeće su gorile za nas, naše molitve, želje i odluke koje smo donijeli na ovome putu. Kako smo došli, tako smo i otišli, sunce nas je pratilo cijelim putem, za nas ga je slao naš Otac, tako nas je pozdravljao i približavao nas Sebi.

Naše novo odredište bio je Greccio, mjesto u kojem je Franjo slavio Božić. Tu smo i mi imali božićnu misu, tu smo naučili da su oltar jaslice jer na njemu je Isus. Nisu nam potrebne figurice ispod bora da bismo imali Božić, potrebna je samo vjera i te jaslice i Isus mogu biti u nama i našoj obitelji. Spoznati Boga tako je lako, samo smo mi ljudi naučili komplicirati stvari, izgubili se u vremenu i prostoru, ubrzan tempo života zaokupljuje nas toliko da zaboravljamo vjeru. Toliko nam je trebao ovaj mir i usporeni tempo da se sjetimo Božje ljubavi i ponovo se osjetimo bliskim Njemu. Naše putovanje skoro je bilo gotovo, razlike vidljive na početku između Zagoraca i Dalmatinaca polako su se izgubile, postali smo jedno, postajalo je sve lakše shvatiti smisao ovoga puta, a sve teže rastati se od braće i sestara koje smo pronašli.

Kada mi netko kaže Rim, prvo što mi padne na pamet jest izreka “Svi putovi vode u Rim”, pa tako je i nas odveo u vječni grad slavne prošlosti. Trudili smo se što više toga vidjeti, zapamtiti i dotaknuti. Najiščekivaniji dio dana ipak je bio Vatikan, najmanja država na svijetu. Bazilika sv. Petra, klasična renesansna građevina bogate unutrašnje i vanjske građe uzdizala se visoko ispred mojih očiju. Tek kada sam stala na Trg sv. Petra postala sam svjesna gdje sam i da sam stvarno stigla u Vatikan, mjesto neiscrpnog izvora vjere i blaženstva. Mislim da je zapravo svatko od nas tek tada postao svjestan koliki smo put prešli i gdje se zapravo nalazimo.

hod2016_02

Imali smo tu čast slušati misu na talijanskom u bazilici i razgledati svaki njen dio. Zaboravili smo na umor u tom trenutku, na sve što se događa oko nas i bio je važan sam Bog i naš razgovor s Njim. Nedjelja je bila sve bliže i polako je padala subotnja noć, bili smo sve svjesniji da se našem druženju bliži kraj i da se vraćamo našim kućama, obiteljima i svakodnevici. To posljednje jutarnje buđenje momci su pjevali glasnije nego prije i svirali veselije nego inače, spremali smo se za zadnje mjesto na našem popisu – La Vernu. Tu je sv. Franjo dobio stigme i bio jednak Isusu. Velika bazilika okružena prirodom bila je pravo mjesto za naš rastanak i oproštaj od prekrasnih tjedan dana provedenih u Italiji. Najteže od svega bilo je rastati se od svih vas i reći “zbogom”.

Ljudi kažu da nije važno gdje si, nego s kim si. Ja sam sretna što sam na ovom putu imala prave ljude uz sebe za molitvu, potporu i razgovor. Sada znam da je Hod prekrasno putovanje na koje svaki framaš treba otići. A kada bi mene pitali bih li ponovo spavala u vreći, pet dana jela tjesteninu i šest se kilometara penjala na Carceri, moj odgovor bi uvijek bio “da” ako biste ponovo vi bili uz mene. Vjerujem da nas je naš sv. Franjo, uz brata Sunce i sestru Mjesec, cijelim putem motrio i bodrio da ostanemo ustrajni u našim ciljevima.

Braćo i sestre framaši, hvala vam na ovom divnom vremenu provedenom s vama i nadam se da je ovaj Hod tek početak našega druženja – da ono “zbogom” nije značilo “doviđenja” nego da Bog bude uz nas dok se ponovo ne susretnemo. Hvala našim duhovnim asistentima i bogoslovima na strpljenju, razumijevanju i požrtvovnosti i – za kraj – hvala dragom Bogu i našem zagovorniku sv. Franji što su nas čuvali na cijelom putu.

Mirela Popović, Frama Metković

https://www.facebook.com/plugins/post.php?href=https%3A%2F%2Fwww.facebook.com%2FFramaHR%2Fposts%2F1303837562990565&width=622&show_text=true&height=760&appId

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s