Posjet Frame Trsat psihijatrijskoj bolnici Lopača

Brate moj, Krist i tebe treba!

Istaknuta

”U Lopači sam doživio lijepo iskustvo jer mi se čini da smo svojim zajedništvom i pjesmom donijeli malo radosti u srca ljudi koji su tamo smješteni. Drago mi je da sam se pridružio posjeti Lopači jer sam se vratio ispunjen istinskom srećom i snagom.” ~Vicencije

”Bilo mi je vrlo interesantno, baš se osjetilo zajedništvo. Prvi sam put išla opušteno, a vratila se ispunjenoga srca!” ~ Anamaria

Psihijatrijska Bolnica LOPAČA specijalna je bolnica namijenjena za liječenje duševnih bolesti i poremećaja te rehabilitaciju oboljelih. Bolnica se nalazi u zaleđu Rijeke u prekrasnom zelenom kraju, blizu Rječine, pored divne šume.

Otkad sam prvi put došla na Framu (davne 2007. godine), Frama je već redovito posjećivala razne domove, ali se uvijek posebna pažnja davala Lopači. Iskreno, moj prvi posjet je bila puna predrasuda, nikako bezbrižan, ali ipak sam se ohrabrila otići. I ostala sam pod dojmom. Nisam se u potpunosti snašla, ali uz svoju stariju braću i sestre dala sam sebi i pacijentima iz Lopače šansu. Neću vam lagati, ali nije mi bilo u potpunosti ugodno – nisam se znala ni ponašati ni pristupiti im. Možda su moji razlozi za taj posjet bili krivi, ali otišla sam i drugi put i treći…I iskoristila sam gotovo svaki framaški posjet dok nisam shvatila da je dovoljno biti ono što jesi – jedinstven, radostan, opušten – jer i oni su ljudi poput tebe, svakog od njih Bog je zaželio i stvorio kao i tebe.

”Odlazak u Lopaču u meni pobudi posebne emocije… Prepoznati u svakom korisniku čovjeka, ali i Boga koji ga je stvorio, velika je milost. Volim s njima pjevati, izmijeniti koju riječ ili foru.” ~ Filip

U Lopači se možete susresti s raznim bolestima, s ljudima pod ključem, s napuštenom djecom, s jako otvorenim ljudima, ali i s odsutnima, s osoboljem koje tamo radi… Ali u konačnic,i susrećeš se sa samim sobom i uviđaš da se želiš mijenjati, da želiš prihvaćati drugog!

Već prvi susret s tim ljudima me je promijenio uvelike kao što je svetog Franju susret s gubavcem. I sad kao fratar rado odlazim tamo jer u takvim ljudima lice Krista patnika može se najjasnije vidjeti. Uvijek bi s njima proslavili svetu misu i poslije se zadržali u pjesmi i razgovoru. Najdojmljiviji su posjete zatvorenim odjelima, osobito djeci. Nakon takvih posjeta čovjek ne može biti isti.” ~ fra Siniša

Frama je počela posjećivati Lopaču još negdje oko 1997. godine jer ju nijedna vjerska zajednica nije posjećivala. Popričala sam s svojom braćom i sestrama kako bi vam pokazala kako ih Lopača mijenja. Zapravo ne Lopača, nego Bog kroz ljude odbačene na margine društva, ako si samo u svom srcu rekao: “Da, želim ljubiti!”

”Meni je Lopača svaki put tako predivno iskustvo koje svaki put bude sve ljepše i sve više ju nekako…doživim. I ta misa tamo mi bude, valjda, misa koju najviše doživim u toj godini dok ne dođemo opet tamo… I onda poslije s ljudima… Ove godine mi je valjda bilo najsavršenije od ove tri koje sam bila i toliko radosti, sreće, ljubavi prema svemu tome… Ne znam, ne mogu ja to riječima izraziti… Baš posebno…” ~ Ida

Teško je riječima opisati kako Lopača djeluje na nas i naše bratstvo. Mislim da vam ovi citati govore puno! Ali koliko god bili nadahnjujući i poticajni, tek vas odlazak doista ostavi bez daha. Ove su rečenice uistinu ljudi izrekli iz srca… Vidjela sam im to na licima kada smo se vraćali doma: dubokih pogleda, glasnog smijeha, emotivnog glasa dok su prepričavali dojmove… U nastavku vam želim pokazati dojam moga brata Sebastijana koji je prvi put posjetio Lopaču ove godine:

”Prvi sam puta ove godine posjetio Psihijatrijsku bolnicu Lopača. Nisam znao što da mislim, kako da se ponašam. Nisam shvaćao da, premda mentalno oboljele osobe ne mogu imati mentalno, intelektualno shvaćanje razvijeno kao zdrave osobe, mogu osjećati, gledati i razumjeti srcem kao i mi. Kada majka drži bebu u ruci i tješi ga dok ima grčeve ili mu raste zub dijete ne razumije što mu majka govori, ali osjeti njezinu ljubav, toplinu i nježnost. I to je djetetu dovoljno da se bolje osjeća. U Lopači nisam sreo ljude koji su mentalno na razini dojenčadi, ali bez obzira na kojoj se oni razini nalazili, mogu i moraju osjetiti ljubav. Ljubav daje život i potrebna je svakome čovjeku.”

Malo nakon dolaska, pater Tomislav započeo je s predvođenjem mise. Neki su bolesnici tijekom mise nešto govorili i ponekad se prošetali po kapelici. Nije to bilo toliko izraženo da je smetalo praćenju mise, ali me potaknulo da se nešto zapitam. Koliko shvaćamo Božju jednostavnost? Bog ne želi da dubimo na glavi kako bismo postigli svetost, nego samo da ga iskreno želimo. Želi da se trudimo i u molitvi da budemo iskreni, jednostavni, otvorena srca prožeta željom za njim. Time ne želim reći da pri svakoj molitvi moramo pasti u ekstazu i neopisivim uzdisajima zazivati Ime Božje. Nismo anđeli. Ponekad molitva ide lakše, ponekad teže. Bitno je međutim čuvati se da nam ne postane svaka molitva samo formalna, izvanjska. Zapitao sam se, nije li za vrijeme prve Crkve misa izgledala tako-jednostavnije, iskrenije, otvorenije? Ne kao da idemo igrati nogomet, jer se na svetoj misi uprisutnjuje Kristova žrtva i Bog se ponizuje silazeći u komadić kruha. I kako nam na misi može biti dosadno, monotono? Mislim da mentalni bolesnici ne doživljavaju misu monotono. Bog je uvijek najnoviji. Na misi je prisutno cijelo nebo, anđeli slave i klanjaju se Bogu, uprisutnjuje se najvažniji povijesni događaj, a što mi činimo? Ponavljam – nismo anđeli, ali ipak tomu težimo. Tako me neobično ponašanje bolesnika u Lopači potaknulo na razmišljanje o toj jednostavnosti i kako je to bilo pred gotovo dva tisućljeća-na prvim misama. Jednostavnije, iskrenije, otvorenije.

S mentalnim bolesnicima ne mogu razgovarati kao sa psihički zdravim osobama. Ipak, shvatio sam da smo svi Božja djeca i da trebamo voljeti i poštovati svakoga čovjeka jer se u njemu nalazi Krist, Bog koji je umro za njega.”

Želim vas ovim člankom potaknuti da tražite Isusa u ljudima oko sebe. Ne samo u svojim obiteljima i bližnjima koji te ponekad naljute i naživciraju, već posebno u ljudima koje možda poznajete samo u prolazu, s ljudima s kojima čekate u redu satima, u starijima, u siromašnima, u onima koje je svijet deklarirao kao bolesne u bilo kojem smislu, u napuštenima i uplakanima – neka vaš pozdrav bude ujedno i blagoslov i molitva za tu osobu, vaš osmijeh zraka životne ljepote, a vaša blagost u tom trenutku mala žrtva za Boga!

”Lopača me ostavila bez riječi…zašto? Jer sam mislila da ću morati imati žalosno lice zbog okoline, situacije i onoga što sam čula o Lopači! Kad ono, Božja milost me još jedanput dotakla, upravo preko tih marginaliziranih ljudi…radosno lice, smijeh, ispunjenost… znak da se radost nalazi u malim stvarima samo ako joj dopustimo da nam se približi i uđe u naša srca..kao što sam i ja dopustila da shvatim te ljude te da im barem osmijeh ili pjesmu poklonim!” ~ Sara

Odluči biti brat (sestra)!
Otvori srce i progledaj!
Ostani nepopustiljiv u svojim nastojanjima da (p)ostaneš Kristov!

Sandra Kvaternik, Frama Trsat

Pjevanje  Pjevanje sa novacima  Ilijana fail

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s