Nauk Crkve nedostižni ideal u modernom svijetu?

Pope_Francis_Palo_11

Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, koji će, usput rečeno, 31. svibnja ove godine posjetiti naš glavni grad, govoreći prije nešto manje od godinu dana na Papinskom institutu Ivan Pavao II., između ostaloga, napomenuo je: Nakon izvanredne sinode postalo je jasno kako nisu problem samo rastavljeni i ponovno civilno vjenčani, nego i hoće li se nauk Crkve smatrati nedostižnim idealom koji valja prilagoditi umanjujući njegovu zahtjevnost kako bi ga se moglo predložiti današnjem društvu. Ako tako stvari stoje, onda je nužno pojasniti je li Evanđelje za čovjeka radosna vijest ili je nepotrebni teret koji se više ne može podnositi. (…) Zavaravamo narod ako govorimo o milosrđu, a ne shvaćamo što to znači. Gospodin oprašta grijehe ako se mi pokajemo.”

Posebno mi je u oko upala ova: “hoće li se nauk Crkve smatrati nedostižnim idealom koji valja prilagoditi umanjujući njegovu zahtjevnost kako bi ga se moglo predložiti današnjem društvu.” Gdje je nestala svijest da taj nauk dolazi od Boga koji je jučer, danas, sutra i uvijeke isti? Crkveni nauk nije nešto proizašlo iz čovjekova umovanja pa da ga čovjek mijenja kako ga udari požuda, već su to stvari od Boga objavljene nama da ih čuvamo, poštujemo, izvršavamo i prenosimo dalje. Još si pokušavamo razumom opravdati da su ideali ipak too much, no nije li zapravo veća ludost misliti da nas Bog poziva da činimo nešto što je nemoguće? Bog koji je najrazumnije biće od svih nas skupa. Ako On kaže da se može uz Njegovu pomoć, zašto se ne poniziti, povjerovati i ići tim putem, nego se oholiti iznad njegove riječi stavljajući svoje mišljenje?

Sveti papa Ivan Pavao II. poprilično je jasno napisao u enciklici Veritatis Splendor (Sjaj Istine): “Pridržavati se Božjeg zakona može u određenim situacijama biti teško, preteško, ali ipak nikada nije nemoguće” (VS, 102). Još prije njega, blaženi papa Pavao VI. pisao je u enciklici Humanae Vitae (Ljudski život): “Ni u čemu umanjiti spasonosni Kristov nauk – to je najodlučniji oblik ljubavi prema dušama. Ali to mora biti popraćeno podnošenjem (tolerancijom) i ljubavlju za koju je sam Gospodin dao primjer u svom postupku s ljudima. On nije došao da sudi, nego da spasi; doista je bio oštar i strog prema grijesima, ali strpljiv i milosrdan prema grešnicima” (HV, 29). Dalje blaženi papa nastavlja: “Čovjek ne može naći istinsku sreću – za kojom teži svim svojim bićem – osim poštujući zakone što ih je Bog upisao u njegovu narav i koje on mudro i s ljubavlju mora opsluživati” (HV, 31).

Krepost poniznosti nam otvara put do Krista. Slijedeći Marijin primjer. Sve što Gospodin od čovjeka traži, čovjek može ostvariti s pomoću milosti koje će mu Gospodin dati. Jer dok On traži nešto od tebe, daje ti i milosti da to napraviš. Praktički ti sve napravi, izvrši onih 99%, ti trebaš samo taj 1% i tu zapne, tu se pojavi grijeh koji stoji nasuprot kreposti poniznosti, koji priječi da to vidimo, uzvjerujemo i živimo.

Čovjek “započinje svoju povijest grijeha kad više ne priznaje Gospodina kao svojega Stvoritelja, nego želi sam posve neovisno odlučivati što je dobro a što zlo. “Vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo” (Post 3,5): to je prva napast, za kojom slijede sve ostale kojima je čovjek lakše sklon popustiti zbog rana zadobivenih istočnim grijehom” (sv. Ivan Pavao II., VS, 102).

Dalje sveti papa nastavlja: “Bila bi preteška pogreška zaključiti (…) kako je norma što je uči Crkva samo po sebi jedino “ideal” koji se zatim mora prilagoditi, uskladiti, stupnjevati prema, kaže se, konkretnim mogućnostima čovjeka, prema “uravnoteženom omjeru raznih dobara o kojima je riječ”. Ali koje su to “konkretne mogućnosti čovjeka”? I o KOJEMU se čovjeku govori? O čovjeku OBUZETU pohotom ili o čovjeku OTKUPLJENOM PO KRISTU? Jer ovo je posrijedi: ZBILJNOST Kristova otkupljenja. KRIST NAS JE OTKUPIO! To znači: On nam je podario MOGUĆNOST da ostvarimo CIJELU istinu svojega bića; On je našu slobodu oslobodio od OBUZETOSTI pohotom. Pa ako otkupljeni čovjek i dalje griješi, tome nije razlog nesavršenost otkupiteljskog čina Kristova, nego VOLJA čovjekova da izbjegne milosti što izvire iz tog čina. Božja zapovijed jamačno je razmjerna čovjekovim sposobnostima, ali sposobnostima čovjeka kojemu je dan Duh Sveti, čovjeka koji, zapadne li u grijeh, uvijek može steći oprost i uživati nazočnost Duha” (VS, 103).

Na koncu, vjerujem da vas je mnogo već iskusilo kako ništa što je od ovoga svijeta ne može čovjeka ispuniti, već jedino Bog, pa stoga niti umanjivanje crkvenog nauka neće nas dovesti ka boljemu iako bi se na prvu tako činilo. Ostanimo vjerni Kristu, posebice u današnjem vremenu kada  nije lako iznositi punu istinu jer je ona proročka, a proroštvo uvijek izaziva, tjera na mijenjanje, pa se oni koji se ne žele mijenjati pretvaraju u napadače Istine, ali bez brige: “Ako govoreći istinu, steknemo neke neprijatelje, mi dotičnima zapravo nismo neprijatelji nego su oni neprijatelji istini” (sv. Jeronim).

Samo nas Bog može ispuniti u potpunosti, ovdje na zemlji će to biti u znaku križa, ali u nebu ćemo iskusiti tu riječ “punina” u punini. Težimo za idealima jer nas oni vode u nebo. “Nijedno odrješenje, koje se nudi od strane dopadljivih učenja, bilo ono čak filozofskih ili teoloških nauka, ne može čovjeka istinski usrećiti: samo križ i slava uskrsnuloga Krista mogu njegovoj savjesti podariti mir, a njegovu životu spas” (sv. Ivan Pavao II., VS, 120).

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s