Hvala vam!

0001065907_l_0_yu317x

Sjećam se jednog događaja iz srednje škole. Bio je veliki odmor. Ja sam, kao i uvijek, bila sama. Da si ubijem dosadu i čekanje, uzela sam bilježnicu iz nekog predmeta i nešto čitala. Kraj mene su stajali neki dečki i malo me zezali. Nisam ništa uzvratila. Čitam i dalje. Jedan od njih je dobacio komentar: “Kako ružno pišeš!“

Čudno je kako sam, nakon svih ovih godina od srednje škole, to uspjela zapamtiti, duboko negdje usaditi u meni. Priznajem da imam ružan rukopis, ali ti dečki nikad neće saznati kako taj ružan rukopis može upravo njima napisati tekst o oprostu i ljubavi.

Dok ja ovo pišem, polako se približava moja prva godina otkako pišem kolumne za ovaj portal. Zapravo, polako se približava datum od moje prve kolumne prošle godine. Točno se sjećam poziva moje područne predsjednice i njenoga pitanja želim li pisati za Frama portal. Bog me poslao u sobu da se javim na mobitel točno na vrijeme. Inače, mene možete dobiti ako ste uporni i strpljivi.

Želim svima koji čitaju moje kolumne zahvaliti. Hvala vam. Hvala vam što me pratite i podržavate. Hvala framašima moga područja što mi ponekad daju inspiraciju za pisanje kolumni, i to veoma nesvjesno. Hvala mojoj prijateljici koja me vjerno prati i ponekad me zna malo pohvaliti. Ne trebaš. Znam sebe dosta kritizirati zbog nekih objavljenih kolumni, a ona mi svojim malim riječima zna podignuti raspoloženje. Hvala joj.

Sad se pitam: “Bože, zašto ja ovdje pišem kolumne? Zašto ja?“ Ja ne studiram ništa što bi mi pomoglo u pisanju mojih kolumni, ništa što bi proširilo moje znanje i time kolumne učinilo boljim. Ja sam samo obična i jednostavna cura koja studira poštanski promet i ide na Framu. Mislim da neću dobiti odgovor tako skoro.

Kako je prošla godina? S kolumnama sam u pravilu zadovoljna, ali mogla sam neke i bolje napisati. Opet ja sebe kritiziram.

Jesam li se pred nekim ili negdje pohvalila? Nisam. Nikad i neću. Jednom je moj duhovni asistent rekao da svi u sebi imamo taj neki ego i želimo ga nahraniti. Naravno da se nisam našla u njegovim riječima. Međutim, nakon dugog razmišljanja, shvatim da je imao pravo. Ja sam isto u tome. Žudim za time da me netko pita za kolumne i komentira nešto lijepo o njima. Žudim za time da me ljudi upoznaju, jer, eto – ona piše kolumne za Frama portal.  Žudim za mnogo toga. Tu više nije ON, nego ja i samo ja. Ego mi se smije. Ipak, poniznost u meni nadjačava ego i zajedno smo ga pritisnuli da ne diše tako glasno. Sada više nisam ja, nego je ON u meni. Tako je i bilo. Tako će i ostati. Ipak NJEMU ide najveća zahvala.

Čujem mnoge komentare o mojim kolumnama. Nisu to ružni komentari i prigovori, već oni lijepi.Toliko pozitivnih da se ponekad pitam što se to sviđa ljudima u mojim kolumnama. Ne u kolumnama, već u samom mom pisanju. Iskreno, ono što si još nisam priznala jest to da znam pisati. Ne znam pisati. Pišem samo ono što mi Bog i srce kažu.

hands_making_a_heart_in_the_sunset-wallpaper-1024x576

Ponekad srce piše u glavi, a nigdje papira i olovke pa moram jako dobro zapamtiti, zapisati i proslijediti dalje. Ponekad nešto napišem i ne sjećam se što sam napisala. Bilo je to kod moga prijatelja. On se rasplakao zbog mog napisanog teksta, a ja sam se cijelo vrijeme pitala: „Ok, Marija! Što si to napisala?“  Nemam pojma. Nisam ja pisala. Ja ne znam pisati.

Sad kad ste me malo upoznali, tu ćemo stati. Krenut ću opet sa zahvalama i to od posebnih ljudi. Iako zahvalna cijelom mom  područnom vijeću, izdvojit ću dvije osobe. Prvi će biti Dominik. On je inače kontakt osoba za Frama portal. Prva je osoba koja pročita moju kolumnu. Zahvalna sam mu na odvajanju vremena za to. Zahvalna što pročita moju kolumnu i napiše mi komentar na to na  moj facebook. Nikad u komentaru nije bilo negativnosti. On je meni zahvalio pred svima na područnom susretu, a sad ću ja njemu pred svima vama. Dugujem mu to. On je osoba koja će dati sebe za druge. On je osoba koja je veoma dragocjena i jako sam sretna što sam ga upoznala. Jedan od najboljih i predivnih braće u Kristu koje poznajem. Hvala ti, Dominik! Koliko god ja njega pohvalila i pisala o njemu lijepo, toliko i mislim da nikad nije dovoljno.

Druga je osoba o kojoj sam već pisala i koja mi je jednom nesvjesno  dala naslov kolumne. Ona je Sandra. Osoba koja je dala mene kao prijedlog za pisanje kolumni na Frama portalu. Iskreno, ona bi mi  bila zadnja na popisu kojoj bi to uopće palo na pamet. Nismo se nas dvije uopće družile. Nemam pojma kako se uopće sjetila mene, ali zahvalna sam joj na tome. Ona je meni sad jako draga i simpatična. Ako ju ikad budete imali prilike upoznati, upoznajte je, stvarno. Njezin smijeh i toplina srca ostavit će utisak na vas. Uzvratit će vam zagrljajem koji ne pušta i koji je čvrst. Taj zagrljaj prikazuje čistu ljubav i pamtit ćete ga. Hvala, Sandra.

Hvala vam što ste pročitali i ove retke, iako se možda niste našli u njima. Znam, pomalo dosadna kolumna.

Sad na kraju želim svima sretnu novu 2016. godinu. Neka vam je blagoslovljena. Želim da u toj godini budete to što jeste, otkrijete sebe, prestanete prigovarati, budete jednostavni, živite radosno i da napišete pismo nekome.

 

1 Comment

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s