Dar ili darivatelj?

dar ili darivatelj

Započet ću s pitanjem – što više voliš: dar ili darivatelja? Pismo ili onoga tko ti je napisao to pismo? Milka čokoladu ili onoga koji ti ju je poklonio? Svoje talente koje imaš ili Gospodina koji ti ih je darovao? Kada bi ti ovog časa krenulo nizbrdo u životu, kada bi iznenada odjednom izgubio sve vrline, kreposti i talente, bi li i dalje bio jednako radostan i vjeran Bogu? Bi li Bogu rekao “hvala, Ti znaš što je najbolje” ili “zašto, Bože, što nisam dobro učinio?

Vraćam se puno godina u prošlost, u vrijeme dok je živio Abraham. Ako nikada niste čuli za njega, ovdje možete vidjeti tko mu je bio djed – Post 11,24-26; ovdje tko mu je bila žena – Post 11,29, a imao je i nešto djece s više žena; ovo su neka od imena njegovih sinova: Zimran, Medan, Jišbak, Šuah, Izak, Jišmael… Evo, sad kad malo znamo o čovjeku ne bi bilo zgorega napomenuti koji mu je bio hobi. Za razliku od nekih koji vole putovati i šetati kroz šume i brda, on je u slobodno vrijeme putovao kroz pustinju, ne zato jer mu je to došlo iz vedra neba, već zbog ovoga: Post 12,1-3. Držao je do Božje volje bez obzira što je tada bio već u godinama (usp. Post 12,4). Bio je zdrav. Barem fizički. A u nastavku ćemo vidjeti itekako i duhovno. Zovemo ga još i praocem vjere. Zašto? Slijedi u nastavku…

Post 22,1-19: Abraham dobiva nevjerojatnu zapovijed od Boga. Bez sustezanja rekao bih – užasan nalog – da ubije svoga sina kojega nije baš tako lako dobio. Ipak, što sve ovdje Abraham žrtvuje osim sina? Zavirimo li malo dublje u ovaj sveti tekst, uočavamo da on žrtvuje svoju vjeru u Boga. Bog mu je obećao potomstvo po Izaku, a ako on ubije Izaka, onda nema potomstva, onda pada u vodu Božje obećanje. A je li moguće da će Bog slagati? Onda nema logike da ga ubije, no Abraham žrtvuje i to zadnje – vjeru u Boga – tako što je bio poslušan. Žrtvovao je svoju ideju jer je bio poslušan Bogu protiv svoga razumijevanja. Nije mu bio važan dar (Izak) nego Darivatelj (Bog – poslušnost Bogu). Bila je ovo vrlo teška situacija, odnosno, kušnja koju Abraham svladava svojom velikom vjerom u Boga, koja se ultimativno provjerava kroz poslušnost kada sve gubi smisao. Nije li to slična kušnja kojoj je bila podvrgnuta blažena djevica Marija – anđeo joj govori da će začeti po Duhu Svetome – ‘ajde ti to racionalno i razumski protumači? Da joj se ovo kojim slučajem dogodilo u naše vrijeme i da je tražila pomoć “stručnih osoba” vjerojatno bi je uputili u Vrapče.

Idemo još dalje u prošlost, ovaj put na početke ljudskog roda, u vrijeme kada su zemljom koračali Kajin i Abel, dva brata koja su se jako voljela. Tko je nekad otvorio knjigu Postanka znade da je ovaj posljednji iskaz netočan. Nije Kajin baš volio svoga rođenog brata Abela jer ubijanje nije čin kojim se izražava silna ljubav prema nekome, zar ne? Događaj koji nas zanima je sljedeći: Post 4,3-8. Abel Bogu prinosi “prvine od svoje stoke, sve po izbor pretilinu” (Post 4,4), što će reći da daje ono najbolje, sve, cijeloga sebe, bez pridržaja, svim svojim srcem, potpuno predan Bogu. Da tako kažem – boli ga briga za dar jer sve darove, pa čak i one najbolje, žrtvuje za Darivatelja. Kajin, pak, prinosi “od zemaljskih plodova” (Post 4,3), ne daje se cijeli nego, možemo reći, s pridržajem, podijeljena srca, pa stoga, jer ni Kajin nije svratio svoj pogled na Boga, ne svraća niti Bog svoj pogled na njega (usp. Post 4,5). Kajin Bogu, Darivatelju, nije dao sve najbolje, nije dao sve darove, nije dao cijeloga sebe, a tko se potpuno ne preda Bogu još je uvijek vezan niti, pa bila i ona najtanja koja mu onemogućuje da se vine k Bogu.

Dakako, Bog od nas danas vjerojatno neće tražiti da zakoljemo djecu ili mu prinosimo životinje, stoga se trebamo zapitati – koji su naši darovi na koje se znademo neuredno navezati te nas sputavaju da se potpuno predamo Bogu?

Dok sam bio u postulaturi, imao sam prilike na svoje oči vidjeti kako na jednu duhovnu obnovu najviše ljudi dolazi na dan kada je polaganje ruku – počivanje u duhu, dok je sve ostale dane prisutan otprilike upola manji broj ljudi. Čini se, nešto ne štima. Imamo one koji dolaze isključivo na polaganje ruku, neumorno, iz tjedna u tjedan, kako bi počivali u duhu i to je za njih duhovna obnova. Ako će čovjek isključivo na tome graditi svoju duhovnost, ne gradi je više na stijeni, već na pijesku. Dolazi do zastoja u duhovnom rastu. Tada, poput Petra, govorimo: “Načinimo tri sjenice” dok nam Gospodin govori da se trebamo spustiti dolje u Jeruzalem. Da se razumijemo – nije taj čin sam po sebi loš, dapače, velike se milosti izlijevaju, no ne možemo cijeloga života ostati na toj fazi, živjeti samo od toga – ne dojimo se na majčinim grudima i sa 20 godina, ili?

Primjer navezanosti na dar, na ugodnosti koje po sebi nisu loše, koje dolaze od Gospodina, ali upravo je ta navezanost na njih neuredna, onemogućuje daljnji rast. Kada bismo prestali dobivati ugodnosti prilikom počivanja u duhu, kada bi Gospodin uklonio slasti, bismo li ga i dalje voljeli jednakim žarom? Gospodin želi da ga ljubimo bez obzira darovao nam on nešto ili ne, bez obzira primamo li ugodnosti i slatkoće ili ne. On nas nije prestao ljubiti dok je nosio križ kroz križni put. Nije nas prestao ljubiti dok je razapet na križu izdisao. Nije nas prestao ljubiti dok su ga bičevali. Nije nas prestao ljubiti dok su mu čavli propadali ruke. Nije nas prestao ljubiti dok se krvlju znojio pritisnut strašnom tjeskobom u Getsemanskom vrtu.

Drugi primjer. Veza između dečka i cure. Dogodi se da dečko od cure hoće neku potvrdu da ona njega uistinu voli, da mu to nekako dokaže, dadne do znanja, objelodani, pa traži spolni odnos prije stupanja u brak. Ne moramo ići dalje, već je ovdje jasno da posrijedi nije ljubav nego požuda. Prava ljubav ne traži dar nego darivatelja. No, što se dalje dogodi? Ako cura popusti, nakon gotovog čina (uglavnom) dolazi do ostavke – dečko je dobio “dar”. U ovom slučaju, dečko ne traži curu za odnos poradi toga jer voli nju, već njezino tijelo; u središtu nije darivatelj, osoba, ona, već dar, njezino tijelo, njezina vanjština.

Za nekoliko tjedana će i Božić. Što je svijet sve napravio od ovoga velikog blagdana ne treba ni spominjati, dovoljno je samo prošetati trgom grada i jasno je da je naglasak na svemu, a najmanje na Njemu radi koga uopće to i slavimo. Isus je sišao s neba i utjelovio se. Napustio je sve one rajske slasti i druženja s anđelima kako bi došao u ovu jad i bijedu (naspram raja) i to ne onako u slavi, kako će doći prilikom drugog dolaska, već skoro pa neprimjetno. Ostavio je “dar” – druženje u Nebu gdje je sve savršeno, lijepo, prekrasno, itd. – kako bi došao u ovu dolinu suza dati svoj život za nas. Nije li nam On upravo kroz svoje rođenje, kroz ostavljanja slave i neba, kroz taj Božić dao odgovor na pitanje – dar ili darivatelj? Nije li nam On ovdje rekao da se može ljubiti i kad nema slatkoće i ugodnosti? Može – ako ima ljubavi jer ona je jača od svega. Molimo Gospodina za ljubav, za dar ljubavi, da ljubimo bližnje ne zaboravljajući ljubiti Njega. Sretan Božić.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s