Temeljno obilježje Božjega odnosa prema čovjeku

1. Isusov princip praštanja: Mt 18,23-35

Isus je dao očit primjer Božje strategije praštanja u usporedbi o nemilosrdnom sluzi – dužniku. Iako usporedba govori o dužniku, ipak je njezin glavni lik kralj koji sređuje račune sa svojim dužnicima. Usporedba se sastoji od dva dijela. Ta dva dijela mogu se uzeti gotovo kao neovisni jedan o drugome, ali su, ipak, neophodni za dublje shvaćanje poruke. Na jednoj strani je kralj koji je i po položaju i po vrijednosti posuđenoga novca na posve drugoj razini od one sluge – i on unatoč tomu posuđuje novac sluzi dužniku dok sluga ne želi oprostiti malu svotu svom sudrugu. Sve je u ovome jasno rečeno!

Usporedba govori o Bogu prikazanom u liku kralja, kao Bogu dobrote i spremnosti na praštanje. U isto vrijeme usporedba iznosi i začuđujuću čovjekovu uskogrudnost. Dok čovjek traži od Boga što je moguće veće oproštenje za sebe, dotle ne želi oprostiti onome koji traži oproštenje od njega.

2. Isus i preljubnica: Iv 8,1-11

O čemu se zapravo radi u toj perikopi? Književnici i farizeji doveli su pred Isusa ženu koju su uhvatili u samom činu preljuba i traže od njega da se izjasni o tom slučaju. Zapravo, nije njima bilo stalo do same žene, a vjerojatno ni do Zakona. Njima je bilo više stalo uhvatiti Isusa u stupicu kako bi ga mogli optužiti.

Po Zakonu, žena uhvaćena u preljubu trebala je biti kamenovana jer je tako bio propisao Mojsije (Lev 20, 10; Pnz 22,22). Kada bi je Isus osudio, onda bi njegova osuda značila poricanje svega onoga što je stalno govorio o Božjoj dobroti kao o glavnom obilježju Božjega kraljevstva. Ako bi je, pak, oslobodio, to bi onda bio očit dokaz kako Isus prezire Mojsija i njegove zakone, a u krajnjem slučaju kako ustaje i protiv Boga.

Kako je Isus razriješio problem i izbjegao postavljenu stupicu? Isus je svoju pažnju u prvi mah usmjerio na tužitelje želeći svakako njih razoružati; žena je i onako bila bespomoćna, izručena svojim nemilosrdnim tužiteljima. Zbog toga Isus najprije izjednačuje ženu i tužitelje i tako zorno pokazuje kako se i žena i njezini tužitelji nalaze na istoj ravni i zapravo, u istom položaju. Istom nakon što je izbacio iz igre ženine tužitelje kao one koji je u ime Boga žele uništiti, Isus se obraća ženi.

Njegov je odgovor tužiteljima jednostavno glasio: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju”. Isus ne raspravlja s njima o ženinu grijehu, nego zapravo o njihovu. On prebacuje lopticu sa žene na tužitelje. Odjednom je ispalo kao da nisu oni doveli ženu na sudište, nego žena njih, jer je Isus upravo njih i njihove grijehe stavio u prvi plan. Spor je riješen njihovim odlaskom od Isusa i od žene koju su optuživali.

Istom nakon toga Isus se obratio ženi riječima koje su zapravo govorile o Isusovu opraštanju i dobroti, i koje su se odnosile kako na ženu tako i na njezine tužitelje. Isus očito ne odobrava grijeh, niti potiče na njega. Njemu je, međutim, kudikamo više stalo do ljudi grešnika koje grijeh u njihovoj ljudskosti uništava. Svojim opraštanjem i dobrotom Isus otvara novu budućnost za ženu, ali i za njezine tužitelje.

3. Isus i javna grešnica: Lk 7,36-50

Ispričani događaj u navedenome tekstu želi istaknuti dobrotu i opraštanje kao vrijednosti koje Isus zastupa i prakticira, kao vrijednosti i obilježja Božjeg kraljevstva. Na jednoj strani imamo farizeja po imenu Šimuna i druge farizeje koji se kao uzvanici nalaze kod Šimuna. Ono što njih okuplja i što im je zajedničko jest izvršavanje Zakona. Oni, i u svojim i u očima drugih ljudi, izgledaju dobri, pobožni i pravedni ljudi.

Naspram njima postavljena je opet žena koja ni u svojim očima, ni u očima drugih nema ugled i vrijednost. Smatrana je javnom grešnicom i ljudi su je izbjegavali. Ona je za njih vrijedila kao potpuno izgubljena. Za farizeje je bila potpuno bezizgledan slučaj i osuđena na propast. Njoj se jednostavno nije moglo pomoći. Ona je definitivno bila izgubljena.

Razlika između žene i farizeja pokazuje se i u odnosu na Isusa, a tako i u odnosu prema vlastitoj prošlosti. Dok su farizeji samouvjereni u svoju pravednost i ispravnost pred Bogom i ljudima, dotle je žena svjesna svoje grešnosti i pred Bogom i pred ljudima – i ona to i svojim djelima i svojim riječima javno priznaje. Dok je žena otvorena prema Bogu, dotle su farizeji zatvoreni u vlastitoj veličini i umišljenosti pred ljudima i pred Bogom. Stoga su se sami isključivali iz mogućnosti Božjeg djelovanja.

Isus pojašnjava farizejima svoju metodu, ali isto tako i metodu Božjega kraljevstva. Isus značajno ističe kako opraštanje, dobrota i ljubav mogu proizvesti promjenu čovjeka, te vrijednosti vode oproštenju grijeha i stvaraju pretpostavke za novu budućnosti. Ljubav omogućuje oproštenje, ali isto tako uzvraćena ljubav vodi opraštanju mnogih grijeha. Grijesi se zapravo opraštaju proporcionalno prema postojanju ljubavi. Zakon može više ili manje učinkovito sprječavati grijehe, a ljubav ih zapravo uništava.

4. Farizej i carinik: Lk 18,9-14

I ova perikopa kao i tolike druge gradi svoju poruku na kontrastiranju i paraleliziranju likova i njihova ponašanja. U ovoj su perikopi kontrastirani farizej i carinik upravo za vrijeme molitve, u hramu pred Bogom. Oni nisu samo kontrastirani međusobno nego i sa samim sobom, tako da je zapravo posrijedi različitost u shvaćanju sebe i svoga stanja pred Bogom.

Farizej predstavlja čovjeka koji je samouvjeren u svoju pravednost i svetost, te u svoju ispravnost pred Bogom. Zato je njegovo mjesto daleko naprijed u hramu, jer misli da svojom “ispravnošću” zaslužuje bolji položaj pred Bogom. Njegov je stav pred Bogom ustvari samohvala, jer govori o svojoj dobroti i ispravnosti, te o onome što čini, a što drži da je dobro i što stvara dobru sliku o njemu.

S druge strane, imamo carinika koji je pred Bogom i ljudima svjestan svoga stanja i svoje krivice. Iz njegova stava proizlazi iskrenost i žalost zbog onoga što je krivo učinio. On je zbog toga svjestan da je njegovo mjesto upravo u zadnjem dijelu hrama, jer se ne osjeća vrijednim približiti Bogu. Njegov stav odiše iskrenim priznanjem i pokajanjem, što mu daje simpatičnu crtu čovjeka koji je svjestan svojih nedostataka i u iskrenosti nastoji postići oproštenje.

Perikopa završava tako da je carinikov stav prihvaćen kao potpuno ispravan, naravno ne odobravajući sve ono što je carinik učinio, dok farizej, koji je došao pred Boga hvaliti svoju dobrotu i ispravnost, biva na kraju odbačen. Perikopa govori o Božjem opraštanju, ali to opraštanje zahtijeva iskren stav prema sebi i prema Bogu. Samo iskrenost i samosvijest, koja zna za vlastitu grešnost, omogućavaju da čovjeku bude sve oprošteno.

prof. dr. sc. fra Božo Lujić

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s