Pad čovjeka

4 Pad čovjeka

Istočni grijeh

Slika iznad teksta uslikana je u Đakovačkoj katedrali. Praroditelji su već pomalo obučeni, dakle spoznali su da su goli, što će reći da su izgubili izvornu svetost i pravednost. Zamislimo se samo kolika je to čistoća srca i pogleda bila kada su se mogli gledati nagi a da nije bilo požude. U ovim vremenima više nije sigurno ni kad dvoje krunicu moli skupa nasamo. Što grijeh učini. Ali nije na tome ostalo. Odmah je Bog najavio Sina koji će nas doći otkupiti, izbaviti iz blatne kaljuže i to preko krila prečiste i bezgrešne: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu” (Post 3,15).

Zanimljivo, Gospodin, koji je sama ljubav i dobrota, koji nam daje mir kakav nitko drugi ne može dati, otvoreno najavljuje neprijateljstvo. Jer, da ne zaboravimo, on je milosrdan, ali i pravedan. Ta pravda osobito dolazi do izražaja kod prvih ljudi. Kada su sagriješili, da je Bog samo milosrđe, mogao ih je ostaviti u edenu, ostaviti u stanju izvorne pravednosti i svetosti. On je Bog, sve mu je moguće. Nije morao čak ni Sina slati na zemlju. Međutim, naš je Bog itekako pravedan, stoga se pravda mora zadovoljiti, kako kaže tekst križnog puta, bolje na ovom svijetu nego na onom. Kao što vidimo, ni prvi ljudi nisu bili pošteđeni od Božje pravednosti; Eva će rađati u mukama, Adam će u znoju lica svoga zarađivati za kruh svoj. Protjerani su iz rajskog vrta u stanju pale naravi u kojemu se i mi svi rađamo: “Ne znati da čovjek ima ranjenu i zlu sklonu narav uzrokuje teške zablude na području odgoja, politike, društvenog djelovanja i morala” (KKC 407).

Istočnim grijehom “ljudska narav nije potpuno pokvarena: ona je u vlastitim naravnim silama ranjena, podvrgnuta je neznanju, patnji i vlasti smrti, sklona je grijehu (ta se sklonost zlu naziva požuda). Krštenje, dajući milosni Kristov život, briše istočni grijeh i vraća čovjeka k Bogu, ali posljedice grijeha na oslabljenu i zlu sklonu narav i dalje ostaju u čovjeku te ga izazivaju na duhovnu borbu (KKC 405).

Vrlo jasno opisan pad čovjeka:

“Čovjek je slobodan i to upravo zato što je stvoren na sliku Božju. Bog ne želi robove, bića koja su prinuđena podložiti se. Bog je ostavio čovjeku da se odredi, odluči za njega. Ali prvi je par odbio istinu o svojem biću. Na Sotonin nagovor poželio je biti jednak Bogu. Ta ludost jest istočni grijeh koji se potom naraštajima prenosi na čitavo čovječanstvo. Rajski vrt sada više ne postoji. Svijet je postao divljina. Prvotni mir je ishlapio. Prvi je grijeh zapravo prouzročio niz lomova: između čovjeka i prirode, između muškarca i žene, u nutrini samoga čovjeka (stid zbog golotinje) i, napokon, između Boga i čovjeka. No ipak nije sve izgubljeno” [Bog je otkupio svijet u Isusu Kristu]. “No ne samo da ga je otkupio nego ga je i uzdignuo na beskrajno više dostojanstvo no što je njegovo prvotno određenje” (iz knjige Duhovnost, Raymond Darricau/Bernard Peyrous, 42. str).

Čini se, veliku štetu je prouzročio samo jedan jedini grijeh: “Pismo pokazuje dramatične posljedice toga prvog neposluha. Adam i Eva smjesta gube milost izvorne svetosti.” (KKC 399). “U tom je grijehu čovjek sam sebe pretpostavio Bogu, a tim je prezreo Boga: izabrao je sebe nasuprot Boga, protiv zahtjeva svoga položaja kao stvorenja, a otud i protiv svoga vlastitoga dobra. Stvoren u stanju svetosti, čovjek je bio određen da bude potpuno od Boga pobožanstvenjen u slavi. Zaveden od đavla htio je biti kao Bog, ali bez Boga i ispred Boga, a ne u skladu s Bogom” (KKC 398). Možda nam je sada jasnije zašto je sv Dominik Savio govorio: “Radije umrijeti nego sagriješiti“.

 

Ulazak zla u svijet

Odakle zlo u svijetu pitali su se filozofi. U njihovom sklopu i načinu razmišljanja išlo je to ovako: Za Boga kažemo da je dobar i svemoguć, između ostaloga. Međutim, ako je Bog dobar znači da on nije stvorio zlo, pa otkuda ono? S druge strane, ako je Bog svemoguć i dobar onda je mogao spriječiti da bude zla u svijetu, a ipak ga ima, dakle, ili Bog nije dobar ili Bog nije svemoguć, no ne može biti jer su to “svojstva” Boga. I odgovora nema. Filozofi, tj., ljudski um kao takav, sam od sebe ne može naći odgovor na to pitanje. Ništa novoga, jer da nam Bog nije objavio, ne bi nikada skužili ni da je on trojstven – jedan u tri osobe.

Zato kaže katekizam: “Stvarnost grijeha, i posebno istočnog grijeha, razjašnjava se samo u svijetlu božanske Objave. Bez znanja koje nam ona daje o Bogu ne može se jasno spoznati grijeh, pa čovjek pada u napast da grijeh tumači jednostavno kao nedostatak rasta, kao neku psihološku slabost, neku zabludu, kao neizbježnu posljedicu nekoga neprikladnog društvenog sustava itd. Samo kad se poznaje Božji naum o čovjeku, shvaća se da je grijeh zloporaba one slobode koju Bog daje stvorenim osobama da mogu ljubiti njega i ljubiti se međusobno” (KKC 387).

Po grijehu je ušlo zlo u svijet. Onog trenutka kada su naši praroditelji jeli plod sa stabla spoznaje dobra i zla počinili su grijeh i tog trenutka su otvorili vrata zlu koje je tada ušlo u ovaj svijet i kao što vidimo i dalje je prisutno i biti će do konca. A to zlo je poteklo od sotone: “Iza neposlušnog izbora naših praroditelja nalazi se zavodnički glas koji se protivi Bogu, a koji ih iz zavisti strovaljuje u smrt. Pismo i crkvena predaja vide u tom biću palog anđela, zvanog Sotona ili đavao. Crkva uči da je on bio najprije dobar anđeo, stvoren od Boga. Đavao i ostali demoni stvoreni su od Boga po naravi dobri, ali su od sebe postali zli” (KKC 391). Nagovorom sotone, ubojice i neprijatelja ljudi od početka, kako vidimo, prvi ljudi počiniše grijeh i tako se zlo nastani na ovome svijetu: “Čovjek napastovan od đavla pustio je da mu u srcu zamre povjerenje prema Stvoritelju i, zlorabeći slobodu, nije poslušao zapovijed Božju. U tom je bio čovjekov prvi grijeh. Svaki grijeh nakon toga bit će neposluh prema Bogu i manjak povjerenja u njegovu dobrotu” (KKC 397).

 

Ispravno razumijevanje početka

Mnogi naučavaju kako su ta prva poglavlja knjige Postanka bajka, kako to nema veze sa životom a kamoli sa stvarnošću i poviješću. I tako serviraju neistinu koju mnogi zagrizu, umjesto da pitamo Onoga koji sve zna koji nam je po Duhu Svetome objavio kroz nauk naše svete majke Crkve što je istina, a evo istine: Izvještaj o padu (Post 3) upotrebljava slikovit govor, ali izlaže pradogađaj, nešto što se dogodilo u početku ljudske povijesti. Objava nam daje sigurnost vjere da je cijela ljudska povijest označena istočnim grijehom što su ga slobodno počinili naši praroditelji” (KKC 390).

Kada ispravno razumijemo početak ljudske povijesti, onda punije razumijemo i što znači “radosna vijest”. Jer ovdje, nakon toliko grijeha, tmine, beznađa, dolazi Bog koji nas ne ostavlja u grijehu, koji nam ne ostavlja zatvorenim vrata raja već šalje svoga Sina da po muci, smrti i uskrsnuću širom otvori svim ljudima vrata raja. Već nakon prvog grijeha ljudi Bog je taj koji prvi prilazi ljudima – ovdje uočavamo milosrđe Gospodinovo. Bog već navješćuje Sina i njegovu majku, pokazuje koliko nas ljubi unatoč tomu što smo sagriješili. Jednostavno – nikada nije kasno dokle god je čovjek spreman obratiti se, pokajati i vratiti k Bogu. Bog ne diže ruke od nas, stoga i mi budimo strpljivi s braćom i sestrama oko nas!

Ovdje se postavlja pitanje – može li se sotona obratiti? Kratko i jasno: ne može. Zašto? Anđeo ima potpunu spoznaju stoga on zna koje sve posljedice povlače za sobom njegove odluke te on kad donese jednom odluku on ju ne mijenja jer nema potrebe za čim mijenjati tu odluku kad vidi sve. Dok, za razliku od njih, mi ljudi nemamo potpunu spoznaju. Griješimo ni ne znajući za neke stvari da su grijeh, no kada saznamo – promijenimo odluku, mijenjamo se i ne činimo ih više, dok anđeo nema što novoga saznati da bi mu promijenilo odluku budući da ima punu spoznaju. “Ono što čini da grijeh anđela ne može biti oprošten jest neopoziv značaj anđeoskog izbora, a ne manjak beskonačnog Božjeg milosrđa. Nema kajanja za njih nakon pada kao što nema kajanja za ljude nakon smrti” (KKC 393).

Obično kad se napada nauk crkve napadaju se ove stavke jer nam ovdje Gospodin jasno objavljuje da postoje pali anđeli, da postoje mjesta vječne muke i vječne radosti, govori nam kako je zlo ušlo u svijet – grijehom prvih ljudi na nagovor sotone. Tko želi zanijekati postojanje sotone, anđela, pakla, zla, prvih ljudi, taj krene svojevoljno tumačiti prve stranice biblije ili još gore, prilagođavati one dijelove koji mu se ne sviđaju tako da mu se sviđaju. Iz ovoga jasno vidimo zašto se kršćaninov život može nazvati “usponom na goru Karmel” kako ga je nazvao sv Ivan od Križa. Jer naš život na ovoj zemlji nije drugo doli ponovno se vratiti u stanje savršenosti. Nakon pada dolje, da bi se vratio gore potreban je uspon. A to itekako zahtijeva rad, trud, napor, mnogo muke i trpljenja i tu dolazimo do križa. Zato nema kršćanstva bez križa kako ga hoće new age. Nema dolaska do Boga ako nema križa. Po tome možemo i prepoznati svoj put i hod s Bogom, ako ide previše lagano bez protivština nešto je tu sumnjivo, jer k’o podmazano ide jedino nizbrdo, dok je uspon uvijek težak, polagan, pun protivština i kušnji. Zato kršćanin uvijek bira teži put, bira put križa jer ga je sam Gospodin izabrao i rekao da ga nasljedujemo.

 

Duhovna borba

“Svu ljudsku povijest prožimlje teška borba protiv moći mraka. Ta je borba započela već od početka svijeta, a trajat će po riječi Gospodnjoj sve do posljednjeg dana. Ubačen u tu borbu, čovjek se mora neprestano boriti da prione uz dobro. I jedino uz velike napore i pomoć Božje milosti može postići svoje unutarnje jedinstvo” (KKC 409). Dakle, ratno stanje je u tijeku, borba se odvija, na jednoj (pobjedničkoj) strani je sv Mihael arkanđeo s poklikom “Tko je kao Bog?”, a na drugoj (poraženoj) pali anđeo sotona s poklikom “Neću služiti”. Zna se tko je pobjednik, međutim, dok smo živi mi biramo između ove dvije strane a neprijatelj nas katkada toliko zavede, da iako znamo da je njegova strana poražena, uspije nas namamiti u nju. Srećom, tu je ispovijed, tu su sakramenti, euharistija, tu je molitva, razmatranje. Imamo i previše sredstava kojih nam je Gospodin ostavio za borbu. Na nama je da ustrajemo, da se odlučimo za Gospodina ne samo riječima već životom. A tko god hoće pobožno živjeti u Kristu Isusu bit će progonjen (usp. 2 Tim 3,13). Kako je to sv Padre Pio pisao, lako je na brdu Tabor bilo reći “načinimo tri sjenice”, no moramo doći do toga da na brdu zvanom golgota kažemo “načinimo tri sjenice”, da tamo pravimo društvo Majci Mariji i sv Ivanu apostolu. Podno križa se očituje ljubav.

Nakon ovog tragičnog početka ljudske povijesti mogli bismo upasti u depresiju, međutim, svjetlo i nada i razlog za radost jest Isus Krist. Svojom smrću on je uništio smrt, te nam tako širom otvorio vrata raja: “Pobjeda nad grijehom koju je izvojevao Krist daruje nam bolja dobra od onih koja nam je grijeh oduzeo: Gdje se umnožio grijeh nadmoćno izobilova milost (Rim 5,20)” (KKC 420). Ovdje prepoznajemo tu silnu ljubav Isusovu prema nama, to ljubljenje do kraja – do smrti na križu. Na križu je pobijedio neprijatelja đavla: “Kršćani vjeruju da je ovaj svijet, sazdan i uzdržavan ljubavlju Stvoriteljevom, doduše dospio u ropstvo grijeha, ali ga je raspeti i uskrsli Krist, slomivši moć Zloga, oslobodio” (KKC 421).

Koliko puno Gospodinu značimo! Dao je sve što se može dati za nas – sve do zadnje kapi krvi! Može li čovjek ostati ravnodušan znajući koliko ga je Bog ljubio, što je sve napravio za njega, od čega ga je izbavio? Bog više čezne za nama, nego mi za Njim govorio je sv Augustin. Sveti Franjo promatrajući raspetoga klikće: Ljubav nije ljubljena! Prije svega zahvalimo Gospodinu na žrtvi koju je učinio za nas, prihvatimo ga, nasljedujmo, jer jedino je to pravi put za nas, jedino će nam to utažiti sve želje, dakako, u punini tek u nebu. No brzo će to. Za nebo smo stvoreni i ništa nas ovozemaljsko neće nikada do kraja zadovoljiti.

“Na kraju kao i na početku vremena biti će samo dva tabora. Na ulazu u jedan pisati će: NON SERVIAM TIBI! A na drugom ulazu: QUIS UT DEUS ili hebrejski MI HA EL! “Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast, mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život, malo ih je koji ga nalaze!” (Mt 7,13-14)” – natpis s korica knjižice Karmelski škapular.

Fra Ivica Janjić

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s