Stvaranje čovjeka

 

3 Stvaranje čovjeka

Što je čovjek? Komplicirano biće zasigurno, u neprestanoj borbi s požudama, međutim, ne bijaše oduvijek tako. Stanje (pale naravi) u kojemu se čovjek danas nalazi nije ono izvorno u kojemu ga je Bog stvorio. “Prvi čovjek nije samo kao dobar stvoren, nego je i postavljen u prijateljstvo sa svojim Stvoriteljem i u takav sklad sa samim sobom i sa stvorenjem oko sebe, da će to nadvisiti samo slava novoga stvorenja u Kristu” (KKC 374). Te na drugom mjestu: “Crkva vjerodostojno tumači simbolizam biblijskog jezika u svjetlu Novoga zavjeta i Predaje učeći da su naši praroditelji Adam i Eva bili postavljeni u stanje svetosti i izvorne pravednosti. Ta milost izvorne svetosti bila je sudioništvo na božanskom životu” (KKC 375). Dakle, izvorni čovjekov cilj nije isključivo zadovoljenje svih tjelesnih potreba (jedi, pij, uživaj, dušo moja), životariti, ostvarivati svoju volju i planove kako si je zamislio; ovo je, zapravo, jednadžba promašenog života. Čovjek, stvoren od Boga, osim tijela koje je podložno raspadljivosti posjeduje i besmrtnu dušu: “Crkva uči da Bog svaku duhovnu dušu neposredno stvara, da dušu ne proizvode roditelji i da je duša besmrtna. Ona ne propada kad se tijelo odvaja smrću i ponovno će se ujediniti s tijelom u konačnom uskrsnuću” (KKC 366).

I kao što je Gospodin rekao jednoj svetici da je nije iz šale ljubio, tako nismo niti iz šale stvoreni i poslani na ovozemaljsko hodočašće. Ima tu puno više: “Čovjek je jedino stvorenje što ga je radi njega samoga Bog htio, on je jedini pozvan da spoznajom i ljubavlju dijeli Božji život. U tu je svrhu stvoren, i to je temeljni razlog njegova dostojanstva” (KKC 356). Dakle, čovjek je stvoren “da služi Bogu, da ga ljubi i da mu sve stvorenje prikazuje” (KKC 358). To je izvorni razlog zbog kojega smo na ovom putovanju, ne samo izvorni već i jedini koji daje smisao postojanju i odgovore na pitanja koja niti jedna znanost dati ne može. Ipak, koliko danas živimo da služimo Bogu i da ga ljubimo? Zavedeni od neprijatelja, zaslijepljeni požudama i materijalnim, ovaj izvorni razlog nam se negdje zagubio pa ga je potrebno uvijek iznova posviješćivati.

 

Čovjek ≠ životinja

Danas vlada nekakva luda epidemija poistovjećivanja čovjeka sa životinjom. Ubiše se pojedini znanstvenici da čovjeka i životinju stave na jednaku razinu, no, ne ide im. Dakako da im ne ide jer niti su oni stvorili prvu životinju, niti prvog čovjeka. Ipak, to nije spriječilo da pojedini umovi padnu u zablude pa nije rijetkost čuti da pojedine osobe priznaju kako im je draži kućni ljubimac nego susjed te ako bi se potonji našao u životnoj opasnosti u isto vrijeme kada i slatki mali psić, bez mnogo razmišljanja zna se koga bi se spasilo – da, nažalost – psića. Zar smo tako brzo zaboravili da čovjek ima besmrtnu dušu koja vrijedi više nego sve zlato svijeta? “Imamo samo jednu dušu, ako smo nju izgubili, sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno” kaže blaženi  Alojzije Stepinac. Zar ne znamo da životinja ne može uzljubiti Boga? “Od svih vidljivih stvorova samo je čovjek sposoban upoznati i ljubiti svoga Stvoritelja” (KKC 356).

Prve stranice biblije jasno govore da je čovjek nešto totalno različito od životinje, pa idemo redom: “I reče Bog: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!” Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih” (Post 1,26-27). Jedino kad čovjeka stvara Bog govori “načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična” što nam govori, kako to tumači sveti Ivan Pavao II., da čovjek ovdje nije sličan s ostalim stvorenim, već jedino s Bogom. Dok Bog stvara prirodu koristi izraze poput “odijeli”, “pozva”, “načini”, međutim, kada stvara živa bića tada koristi izraze “stvori” i “blagoslovi” (usp. Ivan Pavao II. – Muško i žensko stvori ih, cjelovita teologija tijela, svezak I., 62 str.).

Pomnijim čitanjem prvih stranica Biblije uočavamo da se stvaranje čovjeka razlikuje od svih ostalih stvaranja. Imamo svečani uvod (Post 1,26) koji govori o sličnosti s Bogom; dok i čovjeku i životinjama zapovijeda da se množe, ipak, spolna razlika istaknuta je samo u slučaju čovjeka – “muško i žensko stvori ih” (Post 1,27). Nadalje, kad je prvi čovjek stvoren ne nađe mu se pomoć kao što je on (Post 2,20). Tvrdnja da je čovjek “sam” usred vidljivog svijeta, posebno među živim bićima nam govori da je čovjek nešto potpuno različitije od životinje. Ne može ga se poistovjetiti s ostalim živim bićima. Čovjek je “sam” jer je “drugačiji” od vidljivog svijeta, od ostalih živih bića. “Čovjek može zemljom gospodariti jer je samo on – i nijedno drugo živo biće – sposoban “obrađivati je” i preobraziti je prema svojim potrebama” (usp. Ivan Pavao II. – Muško i žensko stvori ih, cjelovita teologija tijela, svezak I., 85-90 str.).

Umjesto bavljenja sličnošću životinje i čovjeka, za spasenje bi daleko korisnije bilo baviti se sličnošću čovjeka s Bogom: “na svoju sliku stvori Bog čovjeka”. Nisu ovo zanemarive riječi. Pozvani smo nasljedovati dobro, težiti ka svetosti, postati što je sličnije moguće Kristova slika, a ne postati slika životinje koja zadovoljava nagone kako joj dođe. Nije čovjek stvoren na životinjsku sliku, već na sliku Boga Oca! Čak se ni životinja, koliko god da se valja u blatu i jede u prljavom, nikada ne će moći ukaljati koliko čovjek može: “marva je marva, u trnju jede, u blatu spava, ali se nikada ne uprlja k’o čovjek“.

 

Stvaranje žene

Nije nikako dobro da čovjek bude sam (usp. Post 2,18) stoga Bog stvara ženu. “Muž i žena načinjeni su jedno za drugo: ne tako kao da bi ih Bog načinio napola ili nepotpune; stvorio ih je za osobno zajedništvo u kojem jedno može biti pomoć drugome, jer su u isti mah kao osobe jednaki (kost od mojih kostiju), a kao muško i žensko dopunjuju se” (KKC 372). Prvi čovjek spava dok se prva žena – Eva stvara, dakle, isključivo Bog sudjeluje u stvaranju žene. Zanimljivo, čovjek pada u san kao sam, kao jedan, a iz sna se budi kao “muško i “žensko”, sada ih je dvoje. Spavanjem se ponovno sjedinjuju u jedno. Poklikom “gle, evo mesa od mesa mojega…” (Post 2,23) čovjek “prvi put iskazuje svoju radost, čak ushićenost za koje prije nije imao razloga zbog nedostatka bića njemu slična. Radost zbog drugoga ljudskog bića, zbog drugoga “ja” prevladava u riječima čovjeka (muškarca) izgovorenima kada je ugledao ženu (žensko). Sve nam to pomaže utvrditi puno značenje iskonskoga jedinstva. Riječi je malo, ali je svaka veoma bremenita. Prema tome, moramo voditi računa  – a to ćemo činiti i ubuduće – o činjenici da je prva žena, “načinjena od kosti izvađene… od čovjeka” (muškarca), odmah prihvaćena kao njemu odgovarajuća pomoć” (Ivan Pavao II. – Muško i žensko stvori ih, cjelovita teologija tijela, svezak I., 102 str.). Kolike li radosti kada je prvi čovjek ugledao prvu ženu! Napokon čovjek nije više sam, može se ostvariti, nađe mu se pomoć kao što je on.

“Kada Bog-Jahve kaže kako “nije dobro da čovjek bude sam” (Post 2,18), on tvrdi da “sam” čovjek tu bit ne ostvaruje u potpunosti. Ostvaruje ju samo postojeći “s nekim” – i još dublje i cjelovitije: postojeći ZA NEKOGA. To pravilo da postoji kao osoba u Knjizi je Postanka pokazano kao obilježje stvaranja upravo značenjem tih dviju riječi: “sam” i “pomoć”. Upravo one govore koliko su ODNOS i ZAJEDNIŠTVO osoba za čovjeka temeljni i konstitutivni” (Ivan Pavao II. – Muško i žensko stvori ih, cjelovita teologija tijela, svezak I., 132 str.).

 

Stanje svetosti i izvorne pravednosti

Bio je to uistinu rajski vrt u početku: “Vladanje svijetom, što ga je Bog od početka predao čovjeku ostvarivalo se prije svega u samom čovjeku kao vladanje sobom. Čovjek je bio nepovrijeđen i u cijelom svome biću sređen jer je bio slobodan od trostruke požude koja ga, protiv zahtjeva razuma, podvrgava sjetilnim užicima, pohlepi za zemaljskim dobrima i isticanju samoga sebe” (KKC 377). Dok ne bijaše grijeha, bijaše sve u skladu. Prvotno stanje Adamovo bilo je nadnaravno jer je Bog čovjeku odredio nadnaravni cilj, zato je Adama od prvog časa svojom milošću uzdigao iznad ljudske naravi, obdario ga je posvetnom milosti po kojoj je postao pravedan, Bogu mio, posinjeno dijete Božje, baštinik nebeskog blaženstva i sposoban da ga stekne.

Prvotno Adamovo stanje bilo je i stanje nepokvarene naravi. Osim nadnaravnih darova, Bog mu je dao i takozvane mimonaravne darove među koje spada: sloboda od zlih požuda, sloboda od tjelesne smrti, nesposobnost za trpljenje i dar znanja. “Ižarivanjem te milosti sva su područja ljudskog života bila uzdignuta. Dok je čovjek bio u toj Božjoj bliskosti, nije morao ni umrijeti ni trpjeti. Nutarnji sklad ljudske osobe, sklad između muškarca i žene, te sklad između prvoga ljudskog para i cijeloga stvorenja tvorio je stanje zvano izvorna pravednost” (KKC 376).

Ipak, nažalost po ljudsku povijest, “cjelokupni taj sklad izvorne pravednosti, koji je Bog u svome naumu predvidio za čovjeka, izgubit će se grijehom naših praroditelja” (KKC 379). I tako dolazimo do stanja pale naravi u kojemu se danas sav ljudski rod nalazi, koje ipak nije bilo izvorno od Boga zamišljeno. No, radosna vijest je ta – nije nas ostavio Bog. I kada smo zabrljali on ne diže ruke od nas, već nas traži i nudi nam pomoć. Međutim, kao i u prvom vrtu, tako se danas i u svim zakucima zemlje ponavlja događaj s početka – čovjek stoji pred kušnjom. Bog zove, Sotona zove. Bog nadahnjuje, Sotona nadahnjuje. Čovjek bira i odlučuje hoće li krenuti stopama Spasitelja koji ga ljubi ili će mu okrenuti leđa te tako pripraviti teren za dolazak onoga koji je došao među prve ljude lažući im, trudeći se da ih odvoji od jedine Istine, Radosti i Mira.

Fra Ivica Janjić

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s