Intervju: Robert Kresić

887500_10207745610096898_5676663013587386323_o
1. Na samom početku, reci nam nešto o sebi.

Rođen sam 17. listopada 1990. godine u Bosni i Hercegovini, živio sam u okolici Žepča do 1996. godine kada sam se doselio sa obitelji u Našice. U Našicama sam završio osnovnu i srednju školu, a nakon toga sam upisao studij kemije u Osijeku. Kako sam ipak više društvenjak nego prirodnjak, unatoč mome izboru studija, oduvijek sam se trudio biti aktivan u raznim društvenim udrugama ili organizacijama. To je dovelo do toga da od ove godine upišem studij Socijalnog rada na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Volim čitati, a iznad svega i pisati te sam tako nedavno napisao svoju prvu knjigu koja još čeka izdavača. Kad se ne čita ili ne piše onda se uvijek nešto radi za socijalnu samoposlugu o čemu ćemo podrobnije malo kasnije.

2. Kako si krenuo na Framu i što te ponukalo da na njoj i ostaneš?

Na Framu sam krenuo relativno kasno po meni, sredinom trećeg razreda srednje škole. Bilo je to početkom 2008. godine. O Frami tada nisam ništa previše znao. Na Framu je išla jedna prijateljica iz razreda i još jedna prijateljica iz paralelnog razreda. Njih dvije su me par mjeseci po hodniku škole lovile i nagovarale da se odvažim i dođem na jedan susret što sam ja pak uporno odbijao bez nekog posebnog razloga. Naposljetku sam popustio i otišao na taj jedan susret. Isprva je bilo to za mene jako čudno. Bio sam pitan koji broj patika nosim što mi je bilo pomalo blesavo, a što je navodno bila tradicija Frame Našice. Pitao sam se zašto je ikoga to briga. Sad kad se zamislim zašto sam ostao, tj. zašto sam nastavio dolaziti moram reći da nemam pojma. Jednostavno sam nastavio dolaziti i evo me još tamo, sedam godina poslije.

3. Kao si dvije godine vodio mjesno bratstvo Frame Našice. Kako se u tom vremenu mijenjala tvoje shvaćanje života u bratstvu?

Uvijek su me na Frami moji vršnjaci smatrali neozbiljnim. Sumnjam da je to bilo zbog toga što sam sam uvijek izgledao mlađi nego što to jesam, već vjerojatno zbog mog karaktera. Naime uvijek sam bio nasmiješen i zbijao šale. Kad bih i imao nekih problema u svome životu trudio sam se ne prenijeti te probleme i svoje neraspoloženje na druge već koliko god mogu biti veseo. Ne bih rekao da je to bila neka moja maska, već sam jednostavno takav bio i prije Frame, a vjerujem da ću ostati takav i nakon Frame. Ono što želim reći je da je bila potrebna smjena generacije kako bih bio izabran za predsjednika. Kada su moji vršnjaci postali manjina, a neke druge mlađe generacije većina, a koje su na moj karakter drugačije gledale izabrali su me za predsjednika. Doduše, bio sam ja prije toga vijećnik, na mjestu tajnika i potpredsjednika pa sam donekle i imao iskustva. Ne želim ispasti neskroman, ali pokazao sam da itekako mogu ozbiljno voditi bratstvo i drago mi je bilo vidjeti da se i drugi trude ne bi li bratstvo bilo uspješno i raslo u vjeri i ljubavi. Ipak, nije to bio lagan posao. Trebalo je puno strpljenja i volje, a nije uvijek bilo sve najlakše. Bilo je tu i neslaganja i sukoba što je na kraju i dio svakog bratstva, ali smatram da upravo zbog takvih stvari međusobno se povezujemo i na jedan način jačamo.

4. Što bi izdvojio kao najveći utjacaj Frame na tvoj život?

Ne mogu reći da mi je Frama promijenila život na neki radikalan način. Imao sam priliku puno puta čuti svjedočenja u kojem su framaši živjeli jedan potpuno drugačiji život prije Frame i onda su se zbog nečega ili pak isključivo zbog Frame promijenili na bolje. Frama jest svakako imala utjecaj na formiranje mene kao osobe, posebno zato što sam upravo adolescentske godine proveo kao framaš. Rekao bih da je Frama izbrusila one sitnice koja bi ostale nedovršene da nije bila tog života u bratstvu. Sve ono što doživimo i kroz što prolazimo formira nas, a Frama je svakako za mene bila jedan od tih formirajućih čimbenika.
Što se pak same vjere tiče, ne mogu tvrditi da bih bio išta bolji ili lošiji vjernik bez Frame. Vjerojatno bi me moja znatiželja koja me odlikuje vodila u tome da učim o svojoj vjeri, ali sam siguran da ne bih upoznao ljepote franjevaštva da nije bilo Frame u mom životu.

 

5. U svibnju 2014. godine si, zajedno s još dvije bivše predsjednice našičke Frame,  pokrenuo udrugu Dar dobrote koja je voditelj projekta Socijalne samoposluge u Našicama. Što te ponukalo na takav veliki pothvat?

Kao framaš često sam boravio u našičkom samostanu i tamo sam imao prilike vidjeti koliko ljudi dođe po obrok, po običan sendvič, dnevno. Koliko često zvone kuharici i mole za pomoć u hrani. Našice nisu velik grad, sam grad broji tek oko 8.000 stanovnika dok s prigradskim naseljima oko 17.000. Koliko je učestao broj takvih posjeta samostanu bio pomalo me i šokiralo s obzirom na broj stanovnika. Moja prvotna ideja bila je nešto kompliciranija i radilo se o pučkoj kuhinji no kako je to projekt koji traži izdašna financijska sredstva i uvjete koje ja nisam bio u stanju osigurati počeo sam razmišljati o nečem jednostavnijem pa sam se prisjetio vinkovačke socijalne samoposluge o kojoj sam imao toliko puta prilike slušati. Ideja je bila tu, a valjalo ju je samo realizirati.

Nisam mogao to sve sam, jer već dvije glave pametnije su od jedne. Kontaktirao sam prvu predsjednicu Frame Našice i svoju vjeroučiteljicu iz srednje škole s kojom sam poslije školovanja ostao prijatelj i ispričao joj ideju. Bila je oduševljena i odlučila pomoći u realizaciji. Zatim sam kontaktirao osobu koja me šest godina ranije nagovorila da dođem na Framu, prijateljicu iz paralelnog razreda u srednjoj školi i isto tako bivšu predsjednicu Frame Našice. Ona je isto tako rado pristala pa smo nas troje nedugo nakon toga osnovali Humanitarnu udrugu Dar dobrote i oko dva i pol mjeseca nakon ideje otvorena je našička Socijalna samoposluga, šesta u Hrvatskoj i prva u nekom malom gradu.

 

12106833_10207745611656937_3891031823928830100_n6. Koji su najveći problemi s kojima ste se u radu susreli?

Zahvalan sam Bogu jer dosad nismo imali nikakvih kardinalnih problema koji bi sprječavali naš rad. Dok su se socijalne samoposluge u Hrvatskoj znale boriti sa nedostatkom namirnica i slabim odazivom volontera mi se s takvim problemima još nismo susreli. Bojao sam se na početku da bi veličina grada mogla biti problematična i da bi se građani koji doniraju namirnice u akcijama mogli brzo zasititi svega ni to se nije dogodilo. Sretan sam što mogu reći da je najveći problem taj što ne možemo zadovoljiti potrebe volontera za volontiranjem. Naime, premalo je posla za toliki broj volontera.

7. Što te u cijelom procesu osnivanja udruge i vođenja Socijalne samoposluge najugodnije iznenadilo?

Djelomično sam na ovo pitanje već odgovorio u prošlom pitanju jer me zbilja puno toga ugodno iznenadilo. Iznenadilo me to što uopće nemamo problema koje smo očekivali. Našičani su veoma dobro prihvatili projekt. Donacije nam stalno pristižu, čak i mimo redovnih akcija u trgovačkim centrima. Uključile su se tu i škole, ostale udruge i organizacije. Imamo punu podršku gradonačelnika, gradskog vijeća i mjesnog odbora. Surađujemo sa Centrom za socijalnu skrb, a nedavno smo s njima ušli i u partnerstvo na jednom projektu čije rezultate natječaja još očekujemo.

Kako sam već spominjao i volontere, u manje od godinu dana više od 60 Našičana odlučilo je pomoći radu Socijalne samoposluge i na taj način. Ono što me osobito fascinira je i to što smo se svi sprijateljili na jedan poseban način i kroz to prijateljstvo imamo jedan poseban odnos. Nakon svakog dežurstva u Socijalnoj samoposluzi, imao sam prilike vidjeti i čuti, da volonteri međusobno jedni drugima zahvaljuju što su došli i pomogli. To su ljudi različitih dobnih skupina, različitih profesija i interesa u životu, ali ono što ih ovdje veže je želja za volontiranjem i pomaganjem drugima, a upravo je to ono što nas zbližava. Ono što smo postali čak me pomalo podsjeća na bratstvo. Ne biramo jedni drugi, ne biramo s kim ćemo se družiti kroz volontiranje, ali prihvaćamo jedni druge poput braće. Mogu reći čak da me to od svega najugodnije iznenadilo.

8. Vođenje tako velikog projekta zasigurno oduzima jako puno slobodnog vremena. Kako se s time nosiš? Kako u tome pronalaziš vremena za Boga?

Primijetio sam u ovih nešto malo više od godinu dana koliko vodim Socijalnu samoposlugu da imam znatno manje slobodnog vremena nego prije. Puno manje vremena provodim na kavama s prijateljima i kroz neka druga druženja. Ne bih htio da me se krivo shvati, i dalje imam društveni život jer bitno je ne izgubiti sebe u nečem ovako opširnom. Bitno je samo dobro rasporediti vrijeme, poredati prioritete i sve se stigne. Zapravo, nema samo onih dosadnih praznina i ispraznosti već vam je vrijeme u potpunosti ispunjeno.

Vrijeme za Boga je ostalo nepromijenjeno. Posebno sada budući da nisam ništa dosad radio, a da nisam tražio snage od Njega. Sam naziv udruge „Dar dobrote“ potekao je iz kršćanskih stavova nas osnivača, jer udruga je dobila ime po Daru dobrote s križa, raspetom Kristu darovanom cijelom svijetu i čovječanstvu. Iako smo svjetovna, građanska udruga, ipak ni u svom logu ni u svojem programu rada kao ni u statutu ne skrivamo naklonjenost kršćanskim načelima koja nas pokreću u našem radu.

9.  Je li blizak kontakt sa siromasima ikako utjecao na tvoje shvaćanje sv. Franje i franjevaštva općenito?

Nebrojeno sam se puta u posljednjih godinu dana našao u promišljanju o siromaštvu i siromasima. Tek sam sada počeo shvaćati koliki je to problem današnjeg društva, i ne samo današnjeg, već kroz cjelokupnu ljudsku povijest. Sv. Franjo je na sebi svojstven način pokušao promijeniti sliku tadašnjeg društva i poslati poruku svijetu o tom problemu. Danas imamo mnogo načina na koje možemo mijenjati svijet i slati mu poruku, a koji god da odaberemo vjerujem da ćemo krenuti stopama sv. Franje i barem u maloj mjeri početi razmišljati kao on. Da, mislim da je svakako kontakt sa ljudima koji su se našli u slijepoj ulici, koje je siromaštvo pritisnulo, pomoglo shvatiti mi poruku sv. Franje.

10. Što bi poručio svima onima koji se možda misle upustiti u osnivanje Socijalnih samoposluga ili pak u volontiranje u onima koje već postoje diljem Lijepe naše?

Samo jedno – odvažite se! Za one koji bi se upustili u osnivanje u Socijalnih samoposluga nudim pomoć, kontaktirajte me preko Facebook profila i pomoći ću vam koliko god je u mojoj moći. Ni sam nisam mogao krenuti u ovo bez pomoći drugih, a kroz sam proces pokretanje projekta cijelo mi je vrijeme pomagala predsjednica udruge Mladi protiv gladi iz Vinkovaca i voditeljica njihove Socijalne samoposluge. Na raspolaganju sam vam čak i ako ste na drugom kraju Hrvatske. Imamo Skype, imamo Facebook, imamo mail, svijet je globalno selo i ne postoji nikakva zapreka da surađujemo.

A vi koji biste se upustili u volontiranje, krenite čim prije. Raširit ćete vidike, proširiti krug prijatelja i naposljetku bit ćete sretni i ispunjeni. Nema ništa ljepše nego pomoći drugome, a ne dobiti ništa zauzvrat. Ljudi, nema ništa bolje od bezuvjetne ljubavi! Ljubavi kakvom nas i Krist ljubi!

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s