Stvaranje – uvod

 

1 Stvaranje - uvod

Zemlja se kreće oko sunca brzinom od oko 30 km u sekundi, što je oko 108.000 km/h, što je uistinu brzo. U 365 dana tako zemlja prijeđe put od oko 940 milijuna kilometara. Nije li to impresivno? Ipak, zanimljivo kako nemamo osjećaja da se trenutno krećemo tom silnom brzinom, a još manje za krivine elipse po kojoj zemlja putuje. Čini se da nije sve kako se naizgled čini. Ovo zemljino kretanje bi moglo i trebalo podsjetiti nas koji boravimo na njoj da smo i mi ovdje tek putnici i pridošlice. Da i mi putujemo, što će reći da nam zemlja nije posljednje odredište. Već nam dakle zemljino gibanje (netko bi rekao – beznačajan podatak) ukazuje na prolaznost, vremenitost, na to da bi trebali razmišljati o odredištu kojemu idemo i što će biti onda kada stignemo.

Ovaj mjesec ćemo govoriti o temi stvaranja, kako svijeta tako i čovjeka. Ne na način da ćemo se uputiti u razne krajeve svijeta i tražiti arheološke iskopine i pokušavati nešto dokazivati, već ćemo vidjeti što o ovoj temi kaže naš Gospodin jer nema druge istine doli one Božje; pripomoći se katehezama svetog Ivana Pavla II. o teologiji tijela, gdje nam produbljuje stvaranje čovjeka da tako ostanemo u istini glede ove teme koja se sve više, nažalost, izobličuje, a „kateheza o stvaranju [je] od temeljne važnosti. Tiče se samih osnova ljudskog i kršćanskog života: daje jasan odgovor kršćanske vjere na temeljno pitanje koje su ljudi svih vremena postavljali: Odakle dolazimo? Kamo idemo? Koje nam je porijeklo? Koja nam je svrha? Odakle dolazi i kamo ide sve što postoji? Oba pitanja, o porijeklu i o svrsi, nerazdvojiva su, i odlučujuća za smisao i usmjerenje našega života i djelovanja“ (KKC 282).

Govoreći o temi stvaranja nameće nam se znanost koja se, shvaćena na pravi način, ne protivi vjeri, dapače, nadopunjuje ju. Ipak, Bog se ne može znanstveno dokazati, jer kad bi mogao, ne bi nam trebalo vjere, međutim: „Zacijelo, već ljudski razum može naći neki odgovor na pitanje o počecima. Da postoji Bog Stvoritelj, sa sigurnošću se može spoznati po njegovim djelima svjetlom ljudskog uma, iako je ta spoznaja često zamračena i izobličena zabludom. Tu pridolazi vjera da učvrsti i prosvijetli um da pravilno razumije tu istinu: Vjerom spoznajemo da je svijet riječju Božjom stvoren, da ono što vidimo nije postalo iz onoga što se opaža (Heb 11,3)“ (KKC 286).

U dubini njegova [čovjekova] srca ostaje zauvijek čežnja za apsolutnom istinom i žeđ da se dosegne punina njezine spoznaje. Rječite je potvrda tome nepresušno čovjekovo istraživanje na svakome polju i u svakome području. Dokazuje to još više njegovo istraživanje o smislu života. Razvoj znanosti i tehnike, blistavo svjedočanstvo sposobnosti ljudskog uma i ustrajnosti, ne oslobađa čovječanstvo od postavljanja posljednjih vjerskih pitanja, nego ga naprotiv potiče da se upusti u najbolnije i najodlučnije bitke, u bitke srca i moralne savjesti“ (Sveti Ivan Pavao II., Veritatis Splendor, 1).

Duhovno promatranje

Promatrajući svemir čovjek može doći do Gospodina, rekao bih s lakoćom, jer kako kaže sveti Bonaventura: „Tko ovdje ne vidi, slijep je. Tko ovdje ne čuje, gluh je i tko ovdje ne počne štovati i slaviti Duha Stvoritelja, nijem je“. Za to treba biti otvoren Duhu Božjem, kojega su mnogi već u startu otpisali i tako postavili barikadu koja priječi da ih promatranje stvorenoga dovede do biti, odnosno cilja, i tako se već u startu hendikepirali. Promatrajući prirodu i stvoreno oko sebe, sveti Bonaventura je došao do Boga s kojim onda želi ostvariti odnos, približiti mu se, ljubiti ga. Dakle, za njega nije bit samo otkriti tko je stvorio svijet, već onda s Onim tko je sve stvorio imati intimni odnos! Upoznati Stvoritelja, razviti duboki odnos s Njime, slijediti Njegovu volju, do toga nas mora dovesti promatranje stvorenoga! A ne da ostanemo u predvorju, ne, pozvani smo ući i blagovati, sjesti za stol s Njime!

Svemir je beskonačan i već ovdje vidimo Božji prst. Izađemo li sad iz kuće i upremo pogled u nebo mi zapravo gledamo u beskonačnost. Možemo izaći iz kuće, možemo se uputiti svemirskom letjelicom u svemir, no još nismo došli do kraja. Možemo putovati svemirom i nikada nećemo doći do kraja. Tvrde neki znanstvenici da svemir ima kraja. Pitao bi ja njih – a kako izgleda taj kraj? Jer, to bi onda morao biti neki zid ili nešto slično. A opet, svaki zid se može probiti i iza njega se krije nešto i tako možemo do u nedogled. Vidi se kako nam je u krvi upisano da je logično da svemir nema kraja, kao što ni mi nemamo kraja (duša živi vječno). Ovdje uočavamo „Božje gene“ koji su u nama, ovdje uočavamo da je Isti stvorio i nas i svemir.

Dakle, već u ovoj suznoj dolini Bog nam govori o vječnosti, o beskonačnosti, o raju. Pogled prema gore, prema nebu, trebao bi nas podsjećati na raj koji je isto tako beskonačan, u kojemu je Bog pripravio mjesta za sve nas, u kojem želi silno blagovati s nama, a na nama je da odlučimo. Pogled u nebo nam govori da ne vežemo srce uz prolazno, da živimo život pod vidom vječnosti, da gledamo kako da zgrćemo blago na nebo. Pogled u nebo nas podsjeća na Isusa, njegovu prečistu Majku, anđele i svece koji su s nama, prate nas molitvom, zagovorom, nismo sami, dapače, kršćanin nikada nije sam na ovozemaljskom putovanju koliko god veliki osjećaj napuštenosti i osamljenosti imao: „Tko vjeruje, nikada nije sam“ (Benedikt XVI.).

Gospodin je oko nas postavio mnoštvo „materijala“ preko kojega mu se možemo približiti i još ga više uzljubiti i upoznati. Fascinantno je kako je isti Bog koji je stvorio beskonačna prostranstva svemira, stvorio i mrave, meduze, one najsitnije stvarčice na našoj planeti. Kako upravlja mikrokozmosom, tako upravlja i makrokozmosom. Nije li to čudo? Ne očituje li se i ovdje na jedan poseban način Njegova svemogućnost, nježnost, ali i silnost? Stvorio je planetu zemlje koja trenutno juri 108.000 km/h, ali je stvorio i puža koji će do kraja dana prijeći možda kilometar. Ipak, jednako pažljivo, marljivo i s ljubavlju je stvorio i jedno i drugo.

Kao što smo, neki više na mamu, neki više na tatu, neki obrnuto, tako smo i na Gospodina. I Njegovoga ima u svakome od nas, čiste duše to prepoznaju. To znači slika Božja na koju smo stvoreni. To znači da bez obzira što nam se svemir čini dalek i nećemo ga moći nešto pretjerano istražiti, Onaj koji ga je stvorio nama je sasvim bliz, do te mjere da ga zovemo i osobnim Bogom. Do te mjere da se utjelovio na zemlji, da to čini i dan danas pod svakom svetom misom po rukama svećenika. Nipošto nije daleki Bog, već onaj blizi s kojim možemo ostvariti odnos, koji nas je nazvao prijateljima, koji je već u svakome od nas. Nije li i to čudesno?

Budući da je zemlja okrugla, netko na nekom kraju zemlje sada ipak stoji naopako, iako mu se tako ne čini, jer se sila teža brine za to da on to ne primijeti. Što nam to hoće reći? Kao što smo u uvodu zaključili – nije sve kako se naizgled čini. Nije sve ono što ljudsko oko može vidjeti. Postoji duhovni svijet, postoji vječnost, postoji mnogo toga nevidljivoga na što trebamo obratiti pozornost i gdje trebamo ulagati. A stvoreno nas upućuje na to, ako ispravno promatramo. Nije sve kako se čini da se treba dobro najesti i napiti, nije sve kako se čini da treba uživati u svjetovnim užicima i nasladama. Ovaj život na zemlji će jako brzo proći, a što onda? Ne dopustimo da nas knez svijeta zavede!

Fra Ivica Janjić

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s