SJEĆANJE NA DUBROVNIK-PRIGOVARANJE

Prvo moram reći kako je ova kolumna obećana i posvećena mojoj prijateljici iz Frame. Prepoznat će se ona. Žao mi je samo što je čekala dugo na kolumnu. 7 mjeseci. No, tko čeka taj i dočeka.
Pisat ću o Dubrovniku koji je bio 2014 godine. Geslo je bilo: „Na slobodu pozvani“.

12016529_1223120117714119_785674159_n

Opisat ću vam moj dolazak u Dubrovnik. Ne samo dolazak, nego i promjenu koja je nastala zbog Dubrovnika.
Frama Žabica je krenula iz Rijeke. Bila je to noćna vožnja. Putovali smo s još s nekim zajednicama, ali se trenutačno ne mogu sjetiti imena. Došli smo u Dubrovnik negdje u jutarnjim satima. Bila sam nenaspavana. Prvo ogledalo je bilo nakon jednog dugačkog reda. Pitate se kako sam izgledala? Jednom riječju, kao vukodlak s velikim podočnjacima. Tu mi je odmah palo raspoloženje za Dubrovnik. Krenulo je istraživanje Dubrovnika. Sve što sam htjela vidjeti – nisam. Počela sam prigovarati. Na kraju sam shvatila da sam krivo gledala mapu i samu sam sebe napala. No, ni tome nije kraj. Padala je kiša. I to jako. Očekivala sam sunce, ali njega nije bilo tako skoro. Nisam imala kišobran. Nisam imala kabanicu. Od kiše sam se skrivala kod drugih osoba koje su imale kišobran, ali ni to nije pomoglo. Bila sam mokra. Smrzavala sam se. I najgluplje pitanje koje sam postavila bilo je: Imaš li ti mokre noge? Ne znam zašto sam to pitala. Možda sam mislila da oni imaju bolje cipele nego ja. No nisu imali. Ni ja, ni oni, a ni ostali.
Stalno sam nešto prigovarala. I to već pri ulasku u bus. Nije mi se svidjela organizacija. Kiša koja je padala veoma me naživcirala. Bila sam živčana. Sve oko mene bilo je loše. Bila sam osoba koja govori negativno. Moram priznati da sam jedva čekala da misa završi. Bila sam umorna i mokra. Doslovce sam se tresla. Jedva sam čekala da dođem u obitelj koja će nas primiti. Jedva sam čekala da dođem na toplo i presvučem se. Na kraju mise je došlo sunce. Predivno sunce. Predivan zalazak. U meni su bile riječi: „Sunce gdje si se danas skrilo, što te nije bilo?“

12032556_1223120214380776_1663035469_n

Mogla sam napisati pjesmu. Negativa i dalje prisutna. Ostali, koliko sam uspjela vidjeti, bili su radosni. Pjevali su. Sreća neopisiva. Kod mene ništa. Ništa dobro. Sve do navečer kad sam bila smještena u jednoj obitelji. Prije toga na moje prigovaranje uvijek je reagirala ovdje posvećena osoba, ali ono navečer što se dogodilo bilo je jače od svega. Promjena. Iz negative u pozitivu. Zahvalnost na tom danu. Što se točno dogodilo? Djevojka koja je bila sa mnom u obitelji rekla je da smo svi iz našega busa smo mogli poginuti. Ona nas je vidjela u moru. Ona je tako to ispričala da sam ja samo mogla zahvaliti Bogu na životu. I kroz nju Bog mi je otvorio oči. Ne samo nje, već i moje prijateljice. Odvrtila sam film unazad i poslušala sam savjet moje prijateljice: “Nađi nešto pozitivno, a ne negativno“. Savjet kojeg se pokušavam držati i dan danas.
Na susretu nisam vidjela koliko je ona kiša za nas bila blagoslov.
Nisam vidjela koliko je Bog tu. Kako nas gleda i čuva. Nisam vidjela ljubav u mom društvu. Ljubav prema drugima. Ljubav prema bližnjima. Nisam vidjela svoju ljubav, dobrotu i poniznost. Nisam vidjela radost. Radost u sebi. Radost u drugima. Koliko samo toga ja nisam vidjela na tom cijelom susretu. Smijeh, veselje, igra, ples, prijateljstva…
Toliko toga. Zato uvijek izvucite ono najbolje. Ono pozitivno. Nikad negativno, jer uvijek može biti i gore. U mom slučaju moglo je i ne biti ništa od tog susreta. Susreta koji će ostati u srcu i koji će se pamtiti.
Neću zaboravit jednu curu koja mi je rekla da ona nije ni D od Dubrovnika vidjela jer njihov voditelj grupe ih nije pustio zbog kiše. Nakon toga zaista moraš biti zahvalan na svemu doživljenome u Dubrovniku.
Neću zaboravit ni na primjer prigovaranja iz svog života. Prigovarala sam zbog popodnevnih predavanja na faksu. Lijepo vrijeme, a ti sjediš i slušaš profesora. Uvijek smo se ja i kolegica smijale na to i malo bile tužne što i mi nismo vani i uživamo na suncu. Onda susretneš osobu koja ima cijeli dan predavanja i prestaneš se žaliti. Zahvališ Bogu i na ovome što imaš.
Moja poruka za kraj: kao što bi moji s Hoda rekli, odnosno pjevali: „I misli pozitivno“.

12032403_1223120301047434_206862890_n

Marija Begović

Frama Žabica- Rijeka

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s