Obećanja Frame Leopold Bogdan Mandić – Zagreb

11117846_10204456650039387_1105719399_n

U nedjelju 17.svibnja 2015. godine bila su peta obećanja Frame Leopold Bogdan Mandić, ujedno i  moja prva. Bilo nas je sveukupno 22 obećanika: 10 prvoobećanika i 12 koji su obnavljali svoja obećanja. Ova su obećanja su najljepši dar koji mi je Bog mogao darovati.
Nije bilo jednostavno, bio je dug i težak  put do ovoga, ali nisam odustajala jer sam znala da ako me Bog pozvao u Framu, onda ima velike planove za mene – zato neću odustajati zbog Njega, ali i zbog sebe.
Frama me čini boljom osobom toliko da sam čak i svjesna toga. Čekala sam dvije godine da bih dala obećanja, ali bilo je vrijedno. Ne žalim ni za jednom sekundom koja je prošla u ove dvije godine, pogotovo ne za onima koje su prošle u pripremi za obećanja, na duhovnoj obnovi.
Trajalo je dva dana, bili smo u kući u Ćućerju koju smo dobili od jednoga svećenika i koju smo prethodno morali dobro očistiti jer ju nitko nije koristio duže vrijeme. Okupilo nas se nekolicina tjedan dana prije i očistili smo i odradili sve baš kako treba.
Duhovnu obnovu nikada neću zaboraviti zbog svakakvih detalja, igara, pričanja i prepričavanja, ali najviše zbog  zajedništva, bratstva, molitve i slavljenja Boga.

11267469_10204456651039412_315260101_n
Obećanja i cjelokupna misa protekli su savršeno. Osjećala sam se kao da sam u raju: trnci su me prolazili svako malo, nisam skidala osmijeh s lica, suze su išle same od sebe koje na kraju nisam mogla nikako zaustaviti… To neko veselje, toplina, dobrota se nastanila u meni – taj je osjećaj neopisiv.
Evo, sad me trnci prolaze pišući ovo jer se sjetim propovijedi i svega što nam je bilo rečeno. Ulazili smo u procesiji što je, do tada, bio moj životni san, kao i sama obećanja. Imali smo lučice, sve je bilo savršeno. Još je k tome ulazna pjesma bila moja najdraža! Neopisivo! Nije da nisam imala tremu, naravno, svatko je ima, skroz normalno, ali predvladalo je to uzbuđenje, entuzijazam i iščekivanje koje je trajalo dvije godine. Osjećala sam se kao da ću eksplodirati od svih tih osjećaja koji su se vrtili u meni, ali bilo je divno. Ponašala sam se kao malo dijete, bila sam vrckava, sretna i samo sam se ”vrpoljila” po klupi od uzbuđenja.  I napokon došao taj trenutak. Fra Ivica je završio propovijed i nešto kao da me dignulo. Počele su mi se tresti ruke i klecati koljena: ne od straha, već od sreće. Nikad u životu nisam bila sretnija.  Napokon sam dobila tau koji ne skidam s ruke, napokon sam rekla: „Evo me!“
Dala sam obećanja, idem na Marš i sve te aktivnosti koje su bonus uz ono što je najbitnije: Bog, Njegov poziv, Duh Sveti, Njegov blagoslov, mogla bih u beskonačnost… Sve ovo je meni Frama omogućila, moja druga obitelj, moje sve.
Sretna sam i neizmjerno zahvalna Bogu što mi je dao ovakvu braću i dao mi šansu za bolji život, bolji put: put sv. Franje kojega sam obećala živjeti jer to je najmanje što mogu napraviti za Boga s obzirom što je On meni sve podario.

Ana Lulić, Frama Leopold Bogdan Mandić

11335470_10204456650239392_2010023327_n

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s