Razmišljanja o Duhu svetom i njegovoj Crkvi

1DUH-SVETI

Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. (Dj 2,1-4)

Sretan nam rođendan, draga Crkvo!

S vremena na vrijeme znam razmišljati o Crkvi: svemu što je u svojoj povijesti prošla i što u našem vremenu prolazi, o svemu što joj je Bog obećao, o ljudima koji ju čine i svojoj ulozi u njoj. U takvim me trenucima preplavi neopisiv osjećaj zahvalnosti što sam dio tijela Kristova.  Ipak, često me ljuti što se misli da o Crkvi svatko ima pravo pisati i govoriti što hoće, osim onih koji su joj vjerni i koji ju vole. Mi, navodno, nismo objektivni. Možda i nismo, ali vidimo Crkvu puno bolje iznutra nego što se ona vidi izvana. Jer, izvana je jako lako vidjeti zlo i jako teško vidjeti dobro. Zlo je nametljivije i uočljivije, čak i bez „uljepšavanja“ koje dobije u medijima. Dobro je puno tiše, ali i puno jače. U to vjerujem svim srcem. To redovito imam prilike vidjeti u svojoj braći i sestrama. Neću lagati, nekad me bude strah. Nekad mi vlastiti grijesi i grijesi ovoga svijeta pritišću srce toliko da ne vidim dobro i smisao u Crkvi. No dosad sam nekoliko puta imala priliku uvjeriti se da Bog uvijek bdije nad nama. Baš kad se čini da smo kao zajednica nepovratno zalutali, Bog pošalje potrebno. Pitanje je samo prepoznajemo li to. Vjerujemo li doista da Duh branitelj čuva Crkvu?

Ah, taj Duh sveti… čini mi se kao da mu ne pridajemo dovoljno pažnje. Bog i Isus su nekako glavni, a Duh Sveti često ispada puki treći kotač. No, ne zaboravimo: Otac, Sin i Duh Sveti čine jedinstvo. Oni su Sveto Trojstvo, jedan Bog. Ne možemo zanemariti nijednog od njih ako želimo ispravnu vjeru.

Sjećam se da sam dan nakon krizme sjedila i razmišljala o tome što se dan prije dogodilo. Nisam se osjećala ništa drugačije, iako sam navodno sad „imala“ tog tajanstvenog Duha. Nisam ga tada razumjela, niti mogu reći da ga sada u potpunosti razumijem. Ali vjerovala sam da te riječi koje je biskup izgovorio nisu samo riječi. Vjerovala sam obećanju koje sam čula pri čitanju Božje riječi. Istina, tada mi je jedno od većih pitanja bilo koji ću dar Duha svetog primiti. Htjela sam da bude neki cool. Stvarno nisam razumjela poantu razmišljajući samo o izvanrednim darovima kao vrijednima (jer dar pobožnosti nekako nije jednako cool kao govorenje u jezicima). Neko vrijeme sam se i bojala da Duh sveti u meni ne djeluje, ne shvaćajući da sam ja ta koja ga sprječava u djelovanju. No sada kada sam malo starija, vidim djelovanje Duha u svom životu. On mi izgrađuje savjest tako da bolje razlikujem dobro i zlo. To zasigurno ne mogu svojom snagom. On mi pomaže u molitvi kada ono što osjećam ne odgovara onom što znam o Bogu. On me čuva od napasti, pogotovo kada su u pitanju grijesi kojima sam sklona. On u meni ražaruje ljubav prema Bogu i svemu što je božje te me tako potiče da budem bolja osoba. A najbitnije je to da me potiče i da ljubim svoje bližnje. I čini to tiho, no u isto vrijeme i silovito. Dolazi kao šum, kao kad se digne silan vjetar. To savršeno opisuje kakav je Duh Sveti i što on može učiniti u našim životima ako mu to dopustimo. Kao što sam rekla, dobro je tiše od zla. Zato nam se nekad možda čini da ga nema, no ako otvorimo uši i srca vidjet ćemo da to što je dobro tiše nikako ne znači da je slabije.

Znate onaj dio u Bibliji kada Isus kaže da Crkvu vrata paklena neće nadvladat? Nekako mi se čini da mi taj dio shvaćamo isključivo kao da će pakao napadati Crkvu ali će ona preživjeti sve probleme. To je sigurno jedan dio priče, no hajdemo danas razmišljati malo drugačije. Počnimo razmišljati o Crkvi kao napadaču. Crkva nije samo pasivni primatelj udaraca Sotone. Isus joj je dao jednu aktivnu ulogu. I reče im: “Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. (Mk 16, 15) Crkva treba doći pred vrata pakla i snagom Duha svetoga ih srušiti. Pa čega se bojimo? Isus je već pobijedio zlo! Zato, kao što su to apostoli učinili na dan Pedesetnice, prestanimo sjediti iza zatvorenih vrata u molitvi. Izađimo u svijet. Naravno, to ne možemo bez molitve i osobnog odnosa s Bogom koji mora biti iza zatvorenih vrata. No, dopustimo Duhu svetom da nas vodi, da znamo prepoznati trenutak kada je vrijeme za pokret.

Neka Duh sveti siđe među nas i zapali vatru u našim srcima, da možemo biti vjerni poslanju koje nam je povjereno.

Dubravka Sertić, Frama Našice

Prva verzija teksta je objavljena 8.6.2014.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s