Život poslije života

4298331184_141133121b_z

Prođe još jedan Uskrs. Za nas koji vjerujemo u trojedinog Boga, najveći blagdan u godini. Na papiru i teoretski – da, no u praksi, u našim srcima? Znamo li uopće što smo slavili? Život poslije života. Za nekoga tko zna da postoji život poslije života i da je daleko bitnije kako će izgledati taj drugi život nego ovaj, očekuje se da će sve svoje sile i snage, razum, srce i volju usmjeriti na to kako da mu bude bolje u životu poslije života. Ipak, promatramo li danas, pa ne moramo ići dalje od naše države i okoline u kojoj se krećemo, kršćane, sudeći po djelima, čini se da je jako sumnjiva ta naša vjera u život poslije života. Zapravo, kao da se više u to ne vjeruje, sudeći po načinu na koji se živi i razmišlja. A eto, nedavno smo ga slavili i budemo opet sljedeće godine i godine iza, i tako dok ne dođe život poslije života.

Glavni razlog manjkavosti življenja onako kako to Gospodin od nas traži manjak je vjere. Mi bi sve nešto htjeli dokazati, opipati i osjetiti. Htjeli bi Bogu dati definiciju, svesti ga na dobre osjećaje, uokviriti i omeđiti u naše granice. Bilo bi još super kad bi nam se, prije drugog dolaska, mogao malo pokazati u ljudskom obličju i tako nam učvrstiti vjeru. No, poslušajmo što kaže sv Bonaventura: “Koju bi vrijednost imala tvoja vjera da ti se Isus vidljivo ukaže?”

Vjerujem da nitko od nas ne bi ocijenio za normalno ponašanje na sahrani koje uključuje smijeh, radost, slavu i zahvalnost Bogu što je napokon pozvao dušu k sebi u svoj zagrljaj. Normalno je kada se plače, tuguje i nariče, obuče crnina i u suzama isprati prelazak duše s ovog svijeta u vječnu radost. Čudno je to, zar ne? Mi kršćani koji vjerujemo u raj (život poslije života), gdje je tisuću puta bolje nego ovdje, ipak plačemo kada duša odlazi (nadamo se) tamo. Prvi puta kada sam vidio blagu radost na sahrani bilo je kada sam prvi put bio na sahrani jedne sestre klarise. Druge dvije sestre koje su je ispraćale na grobu imale su taj izraz lica – blagu radost – koji daje naslutiti da one zaozbiljno shvaćaju život poslije života, uistinu, zaručnica je napokon stigla k zaručniku, zar to i nije bio cilj života? Zašto onda žalost? Svakako, mi ljudi smo vrhunski u opravdavanjima, pa ćemo reći – i Isus je plakao nad Lazarom, dakle, slobodno lijevaj suze, neka klizu niz obraze poput slapova niaggare. I meni da sutra umre neka bliska osoba vjerojatno bi prizor bio sličniji slapovima niaggare nego ponašanju sestara klarisa. Zašto, ako vjerujem u Uskrs? Je li u pitanju slaba vjera ili nešto drugo? Istina, ako osoba ne završi barem u čistilištu, žalost je opravdana, no to ionako ostaje nepoznanica. A uvijek se nadamo najboljem.

Nekako kao da se danas trudimo dokazati da Bog postoji, ubijajući se od uvjeravanja drugih da ima gore jedan koji te gleda, ljubi, voli i koji hoće da mu se otvoriš, umjesto da se mi, koji smo toga svjesni, otvorimo Bogu, dopustimo da nas gleda, ljubi i voli, da vršimo što On hoće na način na koji to On hoće – i to ti je to. Tako radeći Bog djeluje kroz nas i kad se najmanje nadamo i kad smo najmanje svjesni. Nastanimo Boga u svoje srce, pa nećemo morati drugima objašnjavati da On postoji, nego će ga drugi sami prepoznati u nama. Što je to vidjela sv. Klara u sv. Franji, ako ne Raspetu Ljubav?

Bog može nevjerojatno silno djelovati preko nas u okolini u kojoj se nalazimo, ali je potrebno da mu dopustimo da zaživi u nama. Nije dovoljno vjerovati u Boga, već i vjerovati Bogu. Trebamo malo skrenuti fokus s onoga što nije dobro kod drugih na ono što nije dobro kod mene i to početi iskorjenjivati. Upoznati sebe u Božjem svjetlu i krenuti popravljati svoju kuću koja se ruši, baš kao što je sv Franjo popravljao sebe, a tako onda i Crkvu. Polazna točka je moj odnos s Bogom, a ne trčati opominjati sve oko sebe. Sjećamo se iz Biblije – i mi imamo brvno u oku, koje neće samo od sebe nestati, valjalo bi zasukati rukave.

Neće me Bog pitati, kad nakon smrti stanem pred Njega, što su mi sve drugi učinili za života. Pitat će me što sam ja drugome učinio (za života), a nadam se da onda neće nastupiti onaj neugodan trenutak tišine. Pitajmo se – što ja činim za drugoga? To je daleko bitnije pitanje za baviti se njime, nego onime što je drugi učinio meni. Blagoslivljajte svoje progonitelje, blagoslivljajte, a ne proklinjite! (Rim 12,14) Dobrim svladavaj zlo! (Rim 12,21)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s