Brinemo li se za duhovno?

Zanimljiva su ova vremenita dobra i materijalne stvari koje nas okružuju. Imaju nevjerojatno veliku moć zavođenja. Djeluju kao da su uistinu stvarna, kao da će vječno trajati. A čovjek – što sve neće učiniti kako bi ih spasio? Što sve neće učiniti kako bi zadržao posao, povećao primanja, stekao više položaje? Pogledamo li danas u svijet oko sebe, a ako smo prije toga čitali evanđelje po Ivanu ili njegove poslanice, ne možemo ne uočiti referencu između svijeta kojeg on spominje i svijeta kojime smo okruženi, ostat ćemo zapanjeni koliko daleko su granice pomaknute. Zapravo, čini se da ih više ni nema. Sve je dozvoljeno – misli sekularizirani čovjek – kada je u pitanju zgrtanje ovozemaljskog blaga. Čini se kako je to jedino i najveće bogatstvo koje čovjek može steći, stoga, zašto ne bismo učinili sve što treba kako bi se domogli što više zelembaća, te onda kupili sve što se kupiti dade i tako  živjeli sretno i zadovoljno, mirno i spokojno sve do duboke starosti. Happy end. No je li to uistinu tako?

Materijalno nam djeluje tako stvarno i vječno, a zapravo je jedan privid koji može oslijepiti i onesposobiti čovjeka do te mjere da postane potpuno slijep za ono što uistinu vrijedi, za ono duhovno. Sve ovo vidljivo se čini toliko stvarno da zaboravljamo kako prolazi obličje ovoga svijeta, dok su pak one ključne stvari, oku skrivene, daleko od srca i uma. Kakve su to stvari? O kojim vrednotama je riječ?

feature_spiritual_religious_520

O onima za koje se sveti Franjo borio, za koje je živio,  koje su privukle i mnoge poslije njega kako bi nasljedovali njegov način života, ustrajući do konca, prolijevajući i vlastitu krv ako treba.

„DA MIHI ANIMAS, CETERA TOLLE!“ – „Daj mi duše, sve ostalo uzmi!“, glasilo je geslo svetog Ivana don Bosca kod svećeničkog ređenja. Evo neprolazne vrednote! Evo onoga nevidljivoga i nepropadljivoga što živi vječno! Koliko današnji čovjek ulaže u to? Što je sve spreman učiniti za spas svoje duše i duše drugoga? Čini se kako su ovdje granice znatno uže. Ali ne i za svetoga Franju. Jednom zgodom dok je boravio u okolici Peruggie, kako nam to bilježi Ogledalo savršenstva (32), naišao je na nezadovoljnog siromaha koji je proklinjao svoga gospodara koji mu je sve oteo, te ga tako lišio materijalnog dobra. Nesretan zbog toga, mrzeći svoga gospodara, primjećuje Franjo da bi on, ako ostane u takvom stanju, mogao izgubiti pored materijalnog i ono daleko dragocjenije – dušu svoju, pa mu reče: „Brate, oprosti svome gospodaru za ljubav Božju, da spasiš svoju dušu, pa je moguće da ti on nadoknadi oteto; inače, i svoja si dobra izgubio, a i dušu ćeš izgubiti.“

Evo čovjeka koji je imao jasan pogled na prave vrednote, čovjeka koji nas i dan danas uči svojim primjerom. Biti usmjeren na duhovno, ne dopustiti da nas materijalno prekomjerno okupira i zavede. Koliko se danas brinemo za svoj duhovni život? Kada je tijelo gladno – hranimo ga; kada traži odmor – dajemo mu sna; no što je s duhovnom žeđi koju svaki čovjek nosi u sebi, samo je, ili nije svjestan, ili traži na pogrešnim mjestima? Hranimo li se kruhom s neba koji vodi u život vječni? Odmaramo li se na Spasiteljevim grudima?

bernardo_strozzi_-_st_francis_of_assisi_adoring_the_crucifix_-_google_art_project

Gubitak stana, auta ili ogromne količine novca ne može se mjeriti s gubitkom duše što je najveća katastrofa koja nekoga može zadesiti. „Kršćanska vjera“ – piše papa u miru, Benedikt XVI. – „znači opciju za to da je ono što se ne može očima vidjeti zbiljskije od onoga što se može vidjeti.“ Govorio je o tome i blaženi Alojzije Stepinac: „Imamo samo jednu dušu, ako smo nju izgubili, sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno.“ U današnjem svijetu koji naglasak stavlja na sve ono što se može vidjeti, kupiti, konzumirati i uživati kao da će trajati vječno, ne zaboravimo na one vrijednosti na koje nas Gospodin upućuje preko svoje svete riječi. Ne zaboravimo da svijet sa svojom požudom prolazi, a onaj koji vrši volju Božju živi vječno: „Jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno“ (2 Kor 4,18).

Gradimo na čvrstim temeljima; čistimo nutrinu, čistimo srce, ljubimo jedni druge, da Krist može prepoznati da smo njegovo stado malo kada stanemo jednog dana pred njega, njegujući tako one istinske vrednote koje niti lopov može ukrasti, niti moljac ni rđa nagrizati. Počnimo već danas!

fra Ivica Janjić

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s