Pakao

4 Pakao (za Frama Portal)

Tako stvaran, a tako negiran

Volite li putovati? A obalom lijepe naše? Malo zakoračiti na koji otočić? Zanimljivo je što sve čovjek može naći. Nekoć Benediktinski, danas Franjevački samostan na otočiću Košljunu u crkvi krije ogromnu sliku ponad oltara s prikazom Raja, Čistilišta i Pakla. Djelo je to Francesca Ughette iz 1653. godine, ujedno i najveća pomična slika u državi, no ono što nas ovdje zanima je sama slika, to jest, sadržaj iste – prikaz Raja, Čistilišta i Pakla. Ulaskom u tu crkvu vjernik si uvijek može dozvati u pamet te stvarnosti, ta mjesta koja se pune dušama nakon što završe ovozemaljsku borbu.

Pa ipak, jeste li primijetili da je nekako sve više i više kršćana koji ne vjeruju u postojanje pakla? Dovoljno je citirati jedan redak katekizma: „Po primjeru Kristovu, Crkva upozorava vjernike na tužnu i mučnu stvarnost vječne smrti, koja se zove pakao“ (KKC 1056), i rasprave oko toga ne bi smjelo biti. Crkva nikada nije prestala vjerovati u postojanje pakla, niti će ikada prestati, jer nam je o tome Isus jasno govorio u svetome Pismu. Nikada nije bilo dvojbeno postoji li pakao, nego je uvijek ostalo dvojbeno hoću li ja prihvatiti tu istinu ili ću prihvatiti ono što meni odgovara, a ono što mi ne odgovara – odbaciti.

Zanimljivo kako kršćanin ne negira raj (jasno, jer je tamo Isus sa svojim anđelima i svetima), nego samo pakao (a zaboravljamo da su tamo sotona, pali anđeli, te osuđeni). Ne ide mi se tamo – pa ću reći da ne postoji. Bdijmo i budni budimo! Širimo istinu u cijelosti, a ne samo one lijepe dijelove – „Naš Gospodin upozorava nas da ćemo biti od njega odijeljeni, ako u teškim potrebama ne priskočimo u pomoć siromašnima i malenima, njegovoj braći. Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se čovjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu ljubav Božju, znači, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od njega. To upravo jest stanje konačnog samo-isključenja iz zajedništva s Bogom i s blaženicima, koje označujemo riječju pakao“ (KKC 1033).

Toliko egzorcizama se vrši svaki dan, gdje se očituje postojanje sotone i pakla koje je njegovo prebivalište, a mi se dademo pokolebati o ovoj stvarnosti. Pakao je stvarnije mjesto nego ova zemlja po kojoj trenutno kročimo, jer je prolazna i jednom će prestati postojati, dok je pakao vječno mjesto koje nikada neće prestati postojati: „Crkva u svom naučavanju potvrđuje opstojnost pakla i njegovu vječnost“ (KKc 1035).

„Daj mi dušu, sve ostalo uzmi“

Što je najvrjednije što čovjek ima? Odgovor će nam dati blaženi Alojzije Stepinac: „Imamo samo jednu dušu, ako smo nju izgubili sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno.“ Citat podnaslova je bilo geslo za svećeničko ređenje sv Ivana don Bosca. No, koliko danas oko sebe primjećujete da se netko brine za spas svoje duše i duše bližnjega? Ne čini li se da nekako previše ulažemo u ono što će ionako jednom propasti – npr.  u tijelo? Dok će duša živjeti vječno, samo je pitanje gdje – u raju ili u paklu? U svojoj knjizi „Život u Kristovu Gospodstvu“ piše Raniero Cantalamessa:  „Bojimo se svega osim grijeha. Bojimo se atmosferskog zagađenja, „tamnih zala“ tijela, atomskog rata: ali se ne bojimo rata s Bogom koji je vječan, svemoguć, ljubav, dok Isus kaže da se ne bojimo onih koji ubijaju tijelo, nego da se samo bojimo onoga koji, nakon što ubije, ima vlast baciti nas u pakleni oganj (Lk 12,4-5).“

Isus je vrlo često govorio o paklu za svojega boravka na ovoj zemlji (vidi Mt 8,12; Mt 24,51; Mt 25,30; Lk 13,28; Mt 13,42; Mt 22,13). Svakako da ni njima tada, kao ni nama danas, nije ugodno slušati o tome – ali moramo znati istinu. Tragamo za istinom, a kad ju nađemo – ne sviđa nam se. Hoćemo li zbog toga što nam se nešto ne sviđa, reći da to ne postoji? Uzmimo matematiku – čista znanost. No, ne ida svima baš najbolje. Znači li to da će netko, kome nikako ne ide matematika, ne sviđa mu se i smatra da je velika glupost, reći da matematika ne postoji?

Riječi pape u miru, Benedikta XVI. na dan 8. svibnja 2007: „Isus nam je došao reći kako on želi da svi dođemo u raj te da pakao, o kojemu se u ovo vrijeme tako malo govori, doista vječno postoji za sve one koji svoje srce zatvore njegovoj ljubavi.“

Isus često govori o „geheni“, o vatri koja se ne gasi, pripremljenoj onima koji do kraja života odbijaju vjerovati i obratiti se, i gdje se istodobno može izgubiti duša i tijelo. Isus teškim riječima navješćuje da će „poslati svoje anđele da pokupe sve (…) bezakonike i bace ih u peć ognjenu“ (Mt 13,41-42), i da će izreći osudu: „Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni (Mt 25,41)“ (KKC 1034).

Dva su puta

Tko ide u pakao? Onaj koji se slobodno odluči na to: „Bog nikoga ne predodređuje za pakao; za to je potrebo svojevoljno odvraćanje od Boga (smrtni grijeh) i ustrajanje u tome sve do kraja“ (KKC 1037). Primijetili ste da je Crkva proglasila puno svetaca, blaženih i slugu Božjih, ali nikada niti jednoga prokletnika. Zanimljivo, zar ne? Crkva ne proglašuje proklete upravo zbog toga što nikada ne možemo znati što se dogodilo u tom posljednjem času – času smrti kada dolazi do konačne odluke. Mi ne vidimo u nutrinu i srce drugoga, a još manje u ono što se događa na smrtnom času, prema tome, ne možemo sa sigurnošću za određenu osobu reći da je u paklu; to ćemo vidjeti jednoga dana kada se duša odvoji od tijela.

Ali, nije tajna da se svi neće spasiti; pitali su Isusa je li malo onih koji se spašava, a On im odgovori: „Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.“ (Lk 13,24). I na drugom mjestu: „Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!“ (Mt 7,13-14).

Stoga, za onim gore težimo, ne za zemaljskim (usp. Kol 3,2), jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno (2 Kor 4,18). Kršćanin se bori za istinske vrednote, a ne za ono prolazno. „Bori se“ – što će reći da neće uvijek biti lako, ali s Kristom neće biti nemoguće. „Umrtvite dakle udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu – to idolopoklonstvo!“ (Kol 3,5) Borimo se protiv sebe i neprijatelja lašca i zavodnika, ubojice ljudi od početka koji će napraviti ogroman posao samo ako vas uspije uvjeriti u nepostojanje pakla. Dalje se ne mora truditi oko vas, jer time je već napravio puno i previše; on zna, ako misliš da pakla nema, sve ovo iznad navedeno – bludnost, nečistoća, strasti, zla požudu i pohlepa – možeš činiti bez posljedica jer ionako ćeš u raj… No, stani malo: zaboravljamo da je Gospodin naš pravedni sudac? Jasno piše u evanđelju da neće svima reći: „Dođite blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta.“ (Mt 25,34), već će biti i onih koji će čuti ove strašne riječi: „Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim.“ (Mt 25,41) Pitanje je, u kojoj ću se grupaciji ja nalaziti?

Ne možemo biti s Bogom sjedinjeni ako se slobodno ne odlučimo da ga ljubimo. Ali, Boga ne možemo ljubiti ako teško griješimo protiv njega, protiv svog bližnjega ili protiv nas samih: „tko ne ljubi, ostaje u smrti. Tko god mrzi brata svoga, ubojica je. A znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života (1 Iv 3,14.15)“ (KKC 1033).

Zgodno to piše u Youcatu (katekizmu katoličke crkve za mlade): „Na kraju će pred Bogom stajati samo dvije skupine ljudi: oni koji Bogu govore: „Budi volja Tvoja“ i oni kojima Bog govori: „Budi volja tvoja“. Oni koji su u paklu, sami su ga izabrali.“ (C. S. Lewis). U ovom našem životu uvijek imamo dva izbora, tj. dva puta. Mogu pitati Gospodina – „Što, TI želiš da ja učinim?“ i živjeti svoj život prema Božjoj volji, jer onaj koji me je stvorio ima i plan sa mnom; a snagom slobodne volje uvijek mogu reći – „Gospodine, pomozi mi da ostvarim ono što ja hoću“. Mogu si zacrtati ciljeve i planove, a da uopće ne pitam Gospodina što On misli o tome. Dakle, dva su puta, ostavljeno nam je na izbor. Jedan svakako vodi sigurno u raj.

Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, „vječni oganj“. Glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga, u kojemu jednome može čovjek naći život i sreću, za što je stvoren i za čime teži.“ (KKC 1035)

Svjedočanstva svetaca

Sada kada smo vidjeli što nam o paklu govore sveto Pismo i Katekizam katoličke crkve, osvrnimo se i ukratko na svjedočanstva svetaca. Bilo je onih koji su imali „milost“ pohoditi to strašno mjesto – pakao (primjerice, sv Ivan don Bosco), a neki su nam, poput svete Faustine Kowalske ostavili zapisano. Tko posjeduje njezin Dnevnik može pročitati u poglavlju 741, a ovdje donosimo kratak izvadak s kraja tog teksta: „Jedno sam mogla zamijetiti, tamo su većinom duše koje nisu vjerovale u postojanje pakla.“ (Dnevnik 741). U knjizi Dijalog Božanske providnosti od svete Katarine Sijenske, o paklu se piše u poglavljima od 38. pa sve do 42.; tko je otvoren za daljnje istraživanje –  topla preporuka. Vjerujem da ste u svojem životu sreli mnoštvo ljudi kojima su razmatranja i misao na pakao promijenila život i vratila ih u stanje aktivnog kršćanina, jer znamo što je Gospodin rekao za one mlake. Sveti Bonaventura je preporučivao razmatrati o svojoj nutrini, vanjskim stvarima, nižim stvarima (smrti sudu i paklu) te višim stvarima (raju). „To je onaj blaženi križ“ – piše svetac – „omeđen četirima krajnostima na kojemu, pobožna dušo, stalno razmatrajući treba da visiš sa svojim preslatkim zaručnikom Isusom Kristom.“

Nema ništa lošega u tomu da nas strah od pakla za početak približi Bogu, ali nije dobro da to bude jedini motiv koji će nas voditi k Njemu. S vremenom nas mora voditi ljubav, a ne strah. Moramo ljubiti Gospodina, ne radi straha od pakla, nego radi ljubavi – radi toga jer je On nas ljubio prvi, jer nam je toliko toga darovao i neprestano nam daruje, jer nas toliko beskrajno ljubi – radi toga mu se moramo iz dana u dan približavati i rasti u vjeri – radi ljubavi, jer, ne zaboravimo kako smo to rekli negdje na početku ove teme mjeseca – mjerilo je ljubav. Kao što benzin motore pali iskra svjećice, a oni kasnije voze na gorivo, tako i neke može iskra straha od pakla pokrenuti, ali gorivo koje dalje vodi mora biti ljubav. Na kraju krajeva, Pakao postoji upravo stoga jer nas Bog toliko silno ljubi i poštuje da si slobodan, ako želiš, potpuno se okrenuti od Njega. Dva su puta. Ti biraš, ti odlučuješ!

fra Ivica Janjić

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s