Smrt i sud

1 Smrt - Sud (za Frama Portal)

Sestrica smrt

Što je zajedničko svim ljudima na ovom planetu, bez obzira na dob, spol, vjeru, talente, stavove, mišljenja, način življenja, mjesto boravka? Da niste pročitali podnaslov, biste li znali odmah dati odgovor? A koliko često razmišljamo o toj spasonosnoj riječi tijekom svojega života? Prolazi obličje ovoga svijeta (1 Kor 7,31) i onoj gladnoj dječici u Africi i onim bogatima vlasnicima kasina u Las Vegasu, i svima nama ostalima. Svi ćemo se, kad-tad, susresti s nečim što zovemo – SMRT. Samo je prekasno ako o smrti počnemo razmišljati neposredno prije nego što dođe po nas, jer kao što jednom reče sv Antun Padovanski: „Ništa nije sigurno kao smrt, a ništa nesigurno kao vrijeme smrti.“ Dok svi znamo da ćemo sigurno umrijeti, nitko ne zna za sebe reći kada će se to točno zbiti. Može biti danas, sutra ili za nekih 50-tak godina. Čak ni meni nitko ne jamči da ću ostati živ još koji dan i imati vremena dovršiti ovaj tekst do kraja. Možda baš sutra sestrica smrt pokuca. A što onda?

„Sjeti se smrti“ – govorili su Benediktinci. Ne uzaludno, svakako; tko god je barem jednom sabrano razmišljao o času svoje smrti promijenio je život i usmjerio ga ka onome bitnome. Ka vječnosti. Jer smrt nije drugo doli prijelaz i odjeljivanje. Tijelo se dijeli od duše i vraća u prah iz kojega je stvoreno (te postaje hrana crvićima – dodao bi sveti Franjo), dok duša iz konačnog prelazi u beskonačni život. Smrt nipošto nije kraj, nego nastavak.

Veliki paradoks ovdje otkrivamo. Iako svi znamo da ćemo umrijeti, kad upalimo TV i pogledamo na svijet oko sebe, čini se da nisu baš svi toga najbolje svjesni, većina živi kao da nikada neće umrijeti. Postavlja se pitanje – zašto, iako znamo da ćemo umrijeti, živimo kao da nećemo? Odgovor je lakši nego onaj na pitanje koliko je 2+2: Jer ne razmišljamo o trenutku smrti. „Sjeti se smrti“ – ponovno ti govori Benediktinac. Sjeti se tog neizbježnog časa kada će sve doći na naplatu, kada sve skriveno biva otkriveno pred Pravednim Sucem. Čas smrti je najvažniji čas čovjekova života – jer do toga trenutka, što smo napravili, napravili smo. Kad umremo više ne možemo popraviti stvari: „Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla. Dolazi noć kad nitko ne može raditi“ (Iv 9,4). Utješno je što ih ne možemo ni pokvariti.

Tako su ovoga mjeseca na portalu središnje teme POSLJEDNJE STVARI – VJEČNE ISTINE, spasonosne stvari za dušu ukoliko se razmatra o njima, a to su pored već navedene SMRTI, SUD, RAJ, ČISTILIŠTE i PAKAO koje ćemo pojedinačno obraditi kroz ovaj mjesec, a u nastavku o sudu.

Za sve ćemo dati račun

Ono što će pored smrti svaku osobu dočekati je još i sud, a posljednje odredište neće biti za svakoga isto, svaki će od nas za sebe Bogu dati račun (Rim 14,12). Vrlo jasno o tome piše katekizam: „Svaki čovjek već od časa smrti, u posebnom sudu koji mu život stavlja u odnos prema Kristu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu: ili treba proći kroz čišćenje, ili će neposredno ući u nebesko blaženstvo, ili će se odmah zauvijek osuditi“ (KKC 1022).

Poslije smrti dolazi sud. „Nije manje strašno razmišljati o stanju posljednjeg suda“ – piše sv Bonaventura – „jer tada nitko neće moći prevariti mudrost, slomiti pravednost, pridobiti blagost, otkloniti sud o kazni i pravednoj nadoknadi.“ U Dijalogu Božanske Providnosti (poglavlje 58) čitamo što nam o tome piše sv Katarina Sijenska: „Ali nek se ne misli da grijeh nije kažnjen: kazna je pridržana za drugi život, kad se duša odijeli od tijela, osim da ga osoba kazni sama u ovom životu savršenim okajanjem. Dok čovjek živi, vrijeme je milosrđa, ali kad umre, bit će vrijeme pravde.“ Svakako da je milosrđe Gospodnje neizmjerno i neiscrpno, ali i svakako da je Gospodin naš pravedan. Savršeno pravedan. Svatko će žeti točno ono što je sijao, ni više, ni manje. Zar mislimo da će ijedan grijeh ostati nekažnjen? Neće niti onaj najmanji, kao što će se nagraditi svako, pa i najmanje učinjeno dobro. U današnjim vremenima slabo se naglašava upravo ta Božja pravednost pred koju ćemo jednoga dana stati, pa bi ove riječi o sudu mogle zvučati stroge i utjerati strah, no, čemu strah ako živim po savjesti, po 10 Božjih zapovjedi, po evanđeoskim savjetima? Straši se onaj koji ne živi po pravilima, a zna da će jednom odgovarati zbog toga. Božji sud će biti savršeno pravedan, koliko strog – ovisi o nama, o tome kako smo živjeli ovdje na zemlji.

Bacimo li pogled u Novi Zavjet na Pavlove poslanice – čovjek se raspisao o sudu, i to pošteno. Pogledajmo: „A ti, što sudiš brata svoga? Ili ti, što prezireš brata svoga? Ta svi ćemo stati pred sudište Božje. Jer pisano je: Života mi moga, govori Gospodin, prignut će se preda mnom svako koljeno i svaki će jezik priznati Boga…“ (Rim 14,10-11). U prvoj poslanici Korinćanima: „Zato ne sudite ništa prije vremena dok ne dođe Gospodin koji će iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i razotkriti nakane srdaca“ (1 Kor 4,5). Dalje, u drugoj poslanici Korinćanima: „Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo“ (2 Kor 5,10).

Te imamo na još čitavom nizu mjesta:

  • „Grijesi nekih ljudi očiti su i prije suda, nekih pak samo nakon njega“ (1 Tim 5,24);
  • Sve je, naprotiv, golo i razgoljeno očima Onoga komu nam je dati račun“ (Heb 4,13);
  • „I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud…“ (Heb 9,27);
  • „Sudit će Gospodin svome puku“ (Heb 10,30);
  • „Jedan je Zakonodavac i Sudac: Onaj koji može spasiti i pogubiti. A tko si ti da sudiš bližnjega?“ (Jak 4,12);
  • „Polagat će oni račun Onomu tko je već spreman suditi žive i mrtve“ (1 Pt 4,5).

Prema tome, sud nas, bez sumnje, sve očekuje, a sada kada to znamo primijenimo i na svoj život, ostavimo se ispraznosti i punimo se Gospodinom i njegovim Svetim Duhom. Raširenih ruku nas svaki puta prima k sebi, uđimo u Njegov zagrljaj i ne izlazimo iz njega, ne dajemo se zavesti od strane neprijatelja – zavodnika. Istina, on obilazi kao ričući lav tražeći koga da proždre (usp. 1 Pt 5,8), no što čitamo u nastavku ove poslanice? Oprite mu se čvrsti u vjeri!

Mjerilo je ljubav

Dakako, za jednog kršćanina koji živi svoju vjeru i ljubi iskreno Gospodina, sve ovo nije ništa novo, već dobro znano i poznato. No kako smo skloni s vremenom zaboraviti na pojedine stvari, nije loše, dapače, spasonosno je za dušu, prisjetiti se da ćemo jednom umrijeti i stati pred sudište Gospodnje. Što ćemo tada donijeti pred Njega? U pismu svim vjernicima piše sv Franjo Asiški: „Ljudi, naime, sve gube što ostavljaju na ovome svijetu: a ipak sobom nose nagradu za ljubav i milostinju što su je podijelili i zato će od Gospodina primiti nagradu i primjerenu naplatu“ (2 PVj 31).

Bog ne gleda i ne sudi onako kako činimo mi ljudi. Bog vidi nutrinu, vidi u srce, vidi s koliko ljubavi je nešto učinjeno. To je mjerilo Božje – ljubav:
U nekom samostanu živjela dva redovnika – brat Ivan i brat Bernard. Brat Ivan je bio vrlo učen, doktor teologije, plodonosan pisac mnogih knjiga. Brat Bernard je, pak, bio časni brat laik koji je većinu vremena provodio čisteći samostan. Jednoga dana, sav zadivljen, reče brat Bernard bratu Ivanu: „Ti ćeš, brate Ivane, jednom u Nebu dobiti veliku nagradu za sve lijepe knjige koje si napisao.“ Nato mu brat Ivan odgovori: „Moj dragi brate Bernarde, pred Bogom vrijedi tvoja metla isto toliko koliko i ove moje knjige. Ako ti budeš s većom ljubavlju u srcu čistio ove samostanske hodnike, nego što sam ja pisao ove knjige, budi siguran da ćeš me u Nebu nadvisiti nagradom i uživati veće blaženstvo.“ Vrijednost djela kod Gospodina ne ovisi o njihovoj veličini, nego o veličini ljubavi u njima – to je Božji kriterij; ne zaboravimo na ljubav, koja je iznad svega!

Sirah piše: „Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran. On je preda te stavio vatru i vodu: za čim hoćeš pruži ruku svoju“ (Sir 15,15-16). Slobodni smo u ovom životu birati, hoćemo li slijediti svoju volju ili Božju volju, hoćemo li srce puniti duhom svijeta ili Duhom Svetim. Slobodni smo činiti izbor za sebe, koji puta možemo prevariti bližnjega, činiti djela s mutnim nakanama, no sve što je bilo u tami jednog će se dana otkriti pred Božjim svjetlom. Mi biramo, a dvojici Gospodara ne možemo služiti. Ili jedan ili drugi. Ili život s Kristom, ili život bez njega, trećega nema. Sud će razotkriti koji smo put odabrali: „Kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi“ (Mt 13,47-50).

fra Ivica Janjić

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s