Gdje vam je blago, ondje će vam biti i srce!

 

U petak, 17. listopada nešto poslije podneva, okupili smo se kako bismo krenuli u Ilok. Kako nisam dugo u Frami, ovo mi je bio prvi kapitul i nisam imala pojma što očekivati. Potrpali smo se u premalen mini-bus i nakon kratkog naguravanja krenuli. Put je prošao solidno i ubrzo smo se iskrcali ispred iločke osnovne škole i stvari ostavili u dvorani u kojoj smo trebali spavati. Adrenalin me, priznajem, poprilično tresao. Sto novih ljudi, lica i osobnosti okruživalo me sa svih strana i zbilja nisam znala kako se ponašati. Onda smo se okupili i krenuli na misu, gdje mi se puls napokon smirio i nekako sam došla k sebi. Misno je slavlje, također bilo predivno. Čuti sto dvadeset mladih glasova kako zajedno slave jednoga Boga je poseban doživljaj. Osjećala sam se dijelom jednog živog tijela ispunjenog srećom. I sama sam se neprestano smiješila.

Nakon mise, večerali smo i ponovno se okupili u dvorani na otvaranje duhovnog kapitula. čije je geslo bilo “Gdje vam je blago, ondje će vam biti i srce”.Podijeljeni smo u grupe još prije dobivenim akreditacijama i dodijeljeni su nam animatori. Prvu večer smo bili malo šutljivi. Priznajem, navikla sam na veću otvorenost ljudi u mojoj frami, ali znala sam da ćemo se s vremenom otvoriti, što i jesmo. Bilo kako bilo, na društvenoj razini smo si izvrsno odgovarali. Razgovarali smo općenito dok nije nastupio rad: Sada smo bili pleme za koje smo morali smisliti znak. Nismo bili baš maštoviti. Zapravo, bilo je raznih prijedloga, od kojih jedni nisu bili baš moralno prihvatljivi, a oko drugih se jednostavno nismo mogli složiti. Tako smo izabrali klišej – akreditacije smo prikačili za unutarnju stranu nogavice.
Nakon biranja plemenskoga imena, dobili smo individualne zadatke gdje smo u okolici škole tražili koverte s novim grupama. Iako je vani bilo hladno, mokro i vjetar nam je raznosio koverte, iako sam se stalno spoticala na akreditaciju koja mi je stajala na nozi i iako je cijela ta igra bila pomalo neuspješna — uspjeli smo se nasmijati i bolje upoznati.

Ušli smo na toplo, nosovi su nam se polako odmrzli i izmolili smo večernji časoslov i polako smo krenuli na spavanje koje nije baš odmah nastupilo. Iako glasimo kao najglasnija frama u regiji, uvjerena sam da nije samo đakovački smijeh odjekivao dvoranom te večeri, ali nekako smo već pozaspali u silnom međusobnom stišavanju.

Ujutro smo nekim čudnom bili na nogama već prije sedam, pa smo nakon doručka i molitve ponovno okupljeni u dvorani na predavanje fra Marina Kuzminskog. Ono me, blago rečeno oduševilo. Sama činjenica da je kao podlogu za njega uzeo Malog princa, knjigu koju sam osobno pročitala devet puta, me gotovo rasplakala. Govor o ljudskom planetu na kojem se skriva jedna ruža natjerala me da zavirim u sebe i potražim svoju ružu, ali i svoje vulkane i baobabe. Govor o dimenzijama naše ljudskosti – emocijama i razumu – dao mi je da se zamislim.

Rad u grupama tog jutra bio je slobodan – razgovor o predavanju i varijacije na temu. Iako još malo ukočeni, uspjeli smo uspostaviti pristojan razgovor. Poslije – usuđujem se reći – ne baš skromnog ručka, imali smo sat slobodnog vremena pa smo se opustili. Tada sam se osjećala potpuno opušteno, ispunjeno i sretno, baš kao usred ljeta gdje mi ni jedan jedini ispit ni odgovaranje ne pada na pamet.

Nakon takvog jednosatnog ispijanja kave, dobili smo novi zadatak, najuspješnije odrađen: Trebali smo, redom, po dvanaest framaških normi govoriti koliko je koje pravilo zastupljeno u našem životu, i na shematskom prikazu to ucrtavati. Tu smo se kao grupa u potpunosti otvorili. Počeli smo prepričavati i komade svojih života koji nam znače, koji nas bole ili muče. Na licima nam se jasno ocrtavala pripadnost i na ta tri dana zbilja smo postali jedno bratstvo ili – jedno pleme.

Nakon još jedne svete mise i ispovijedi, nastupio je plenum, na kojemu je našu grupu predstavljala moja malenkost, čije su se ruke tresle kao nikada prije. Ali eto, preživjela sam i odradila i to. Uz to, napravili smo i intervju s Marijom na temu poslušnosti.

Poslije, oko devet navečer, uslijedilo je klanjanje. Vrhunac cijelog duhovnog kapitula. Iako mi nije prvo klanjanje takvog tipa, bilo je najblaže rečeno, čarobno. Istina, rasplakala sam se, kao i četvrtina framaša, no poslije sam osjećala kao da sam skinula kamenu gromadu s duše. Zbilja jesam.

Drugu smo večer brzo utonuli u san i još malo nažuljali sve kosti u tijelu, ali to je samo dio framaškog života.

Ujutro smo u grupama kao zadatak imali Lectio Divina, jer smo i sami rekli da premalo čitamo Bibliju pa smo za to dobili priliku. Uz samostalan rad i pisanje individualne molitve, oprostili smo se od svoje grupe.
Poslije svečane nedjeljne mise i još jednog divnog ručka, polako smo se pakirali i počeli razilaziti kućama.

Taj vikend je ostavio na mene snažan dojam i u meni ostavio jedan otisak sreće i osjećaja zajedništva i ispunjenosti Bogom i mladenačkom radošću. Jer kako Matej piše: “Gdje nam je blago, ondje će nam biti i srce”, a moje srce je, dragi framaši, upravo s vama.

Ivona Lazarević, Frama Đakovo

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s