Dojmovi sa Hoda

 

Hod (5)

Tjedan dana nakon povratka u realnost, predivno vrijeme s predivnim ljudima i sam marš čini se  kao san koji je prekratko trajao. Ipak, s velikom dozom nostalgije i radosti, pokušat ću opisati samo dio svega što smo propješačili, vidjeli i osjećali.

Shvaćajući što nas čeka,  naše duhovno putovanje  započelo je devetnicom sv. Franje i to  već dvadeset dana prije službenog početka marša.  U nedjelju 20.7., našli smo se u crkvenim prostorijama trsatskog svetišta gdje nam je sestra Marija Pia održala divnu katehezu na kojoj smo dobili priliku upoznati svoje su-hodače. Kasnije, nakon Euharistijskog slavlja, smo se uputili prema Crikvenici. Odmah rano ujutro krenuli smo prema Liču. Na ovoj dvadeset kilometarskom rutom upotpunjenom neumornom kišom i napornom uzbrdicom shvatili smo da savršeno veselje ne može pokvariti nikakvo vrijeme ni teren. U prekrasnom Liču smo posjetili Etnografski muzej. Sljedećeg jutra uputili smo se prema Lokvama u kojem su nas drage domaćice primile u svoje domove te nam ponudile najbolje od svojih kupaonica. Također, imali smo veoma posebnu gošću, sestru Angelu Lovrić iz OFS-a koja nas je zajedno sa drugim sestrama, Dolores, Ivankom i Livijom, podsjetila na pravo značenje bratstva. Sljedećih dana slijedile su lokacije  poput Crnog Luga i Broda na Kupi u kojem nam je naš duhovni asistent, fra Tomislav Faletar, održao prekrasno klanjanje pred Presvetim nakon kojeg smo ojačani Duhom Svetim krenuli na noćnu rutu prema Brodu Moravice te Skrad gdje nas je posjetio fra Zoran Bibić te nas kvalitetno duhovno pripremio za Franjin grad.

Svaki dan pješačenja nosio je svoje avanture, a pridonosio je međusobnom povezivanju s braćom i sestrama, ali i osobnoj duhovnoj izgradnji. Također, svaki novi dan bio je nova prilika za upoznavanje, pričanje priča, šala i dogodovština, a smijeh nam je bio stalan suputnik pa čak i onda kada je bilo najteže. U nedjelju, tjedan dana nakon službenog početka Marša, krenuli smo za Asiz, tj. Foligno gdje ćemo spavati, a na Vratima Jadrana s još većim uzbuđenjem smo susreli svoju braću i sestre iz Zagrebačkog područnog bratstva. Činjenica da smo u Foligno stigli u kasnonoćnim satima, nije pokvarila poslijeponoćno druženje, pričanje i izmjenjivanje pješačkog iskustva s ostalom braćom i sestrama. Sljedećeg jutra slijedila je prava avantura za one koji su poput mene prvi put na maršu jer smo dobili kompletnu turneju po Asizu po vodstvom vodiča fra Ivana Miklenića. Između mnogobrojnih zanimljivosti vidjeli smo i ono glavno: baziliku sv. Franje, Franjinu rodnu kuću (Nova crkva), asišku katedralu (crkva sv. Rufina), prvu asišku katedralu (crkva sv. Marije Velike), baziliku sv. Klare te crkvu sv. Dajmana. Navečer smo imali druženje i dijeljenje iskustava sa zagrebačkim bratstvom koje je uvijek zanimljivo čuti i vidjeti. Sljedeći dan bio je rezerviran za  Greccio, u kojem smo se oduševili izvanrednom kolekcijom jaslica, i Fonte Colombo, koji odiše Franjinim duhom i mirom. Već je stigla i srijeda pa tako i naš glavni cilj, Porcijunkula i potpuni oprost. Riječima se ne može opisati ljepota koju su oči vidjele i srce osjetilo. Radost je isijavala iz svakog pokreta i pjesme, a osmijeh je bio neizbježan. Puni spokoja, sreće i znatiželje krenuli smo  prema La Verni koja nas je obilježila još  snažnijom ljubavlju prema sv. Franji. To je bilo ponovno zaljubljivanje u Isusa Krista, sv. Franju i Framu. Potpuna obnova!  Sreća je doista dostigla svoj vrhunac tako da nam ni pljusak nije mogao promijeniti rasploženje pa smo se brojnim zagrljajima oprostili sa Zagrebačkim bratstvom i potpuno ispunjeni krenuli kući.

Ipak, već pri samom dolasku na Trsat svima nam u grlu stoji knedla nostalgije i tuge jer uskoro slijedi rastanak s braćom i sestrama koji su nam u posljednjih 12 dana uistinu postali bliski i dragi. Potaknuta tom mišlju mogu sigurno reći kako je marš jedinstveno iskustvo koje nijedna školska lekcija ne može predočiti, nijedna kateheza sažeti ni približiti. Ovogodišnje geslo hoda bilo je: „Gospodine, što hoćeš na učinim“, a vjerujem da je svatko od nas dobio osobni odgovor. Međutim, bitno je da shvatimo kako završetkom hoda tek počinje naš put jer kao što su apostoli s Isusom proveli  nepune tri godine tako smo se mi ovim maršom približili sv. Franji najviše koliko smo mogli. Došli smo u njegov grad, na njegov grob, a sada smo, poput apostola, pozvani da svjedočimo Isusa Krista u svijetu koji je daleko od spokojnog Asiza i koji je daleko od savršenstva koje smo tamo doživjeli. Također, naše nas franjevačko poslanje poziva da sve prepustimo Gospodinu, sve naše misli, strahove, borbe, želje i nade jer ćemo upravo tad biti oruđe u Njegovim rukama kojima će nam On pokazati što želi da učinimo.

Maria Mihalić, Frama Rijeka – Krnjevo

Ovo mi je drugi Hod i mislim da će ostati i najbolji. Moji dojmovi su na neki način neopisivi jer je uistinu bilo nešto posebno. Odlazeći iz mjesta u mjesto bili smo sve bolje i bolje dočekani i smješteni i ljudi su bili jako ljubazni. Odlaskom u Asiz sve je postalo još ljepše. Zajedništvo između toliko mladih i potpuni oprost… to jednostavno treba doživjeti. 

Nives Madžarević, Županja

Sada, nakon što su se stvari vratile na staro kao što su bile i prije ovogodišnjega Hoda, moram priznati prvo sama sebi a onda i drugima: ništa više nije staro. Kako bi i moglo biti staro, kako da bilo što bude kao prije kada sam se s Hoda vratila obogaćena za više od sto ljudi: framaša, duhovnih asistenata i časnih sestara. Stara su se prijateljstva još više očvrsnula, a nova upisala duboko u srce. Velik je Bog i Njegovo milosrđe! Pazio je na svaki naš korak, bio sa svakim od nas u osami, oprostio nam je sve grijehe u Porcijunkuli, grlio nas je kad smo spoznali da smo mali i slabi, brisao nam suze kada smo se slomili. Predivno je bilo ovo iskustvo, neke su mi stvari još više “sjele” na svoje mjesto, pogotovo u Italiji kada smo pratili put našega duhovnoga vođe, svetoga Franje. Uz pjesmu i ples, molitvu i osamu, zajedništvo i radost – Bog se pokazao svima nama, svakome na drugačiji način. Ali, moramo biti svjesni da je naš “marš” tek krenuo… Na nama je da one koji su ostali kod kuće i čekali da se vratimo pokažemo kakve smo milosti zadobili, da im svojim vlastitim životom pokažemo kako Bog djeluje kroz sve nas i kako je divno živjeti u bratstvu i hodati naprijed prema svojemu cilju!

Ana Posavčević, Frama Cernik

Oglasi
Kategorije:

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s