O OKVIRIMA (II.)

Rubovi zaborava

Naslovna

                Prije izvjesnog sam vremena obećao još jednu okvirnu priču; to je obećanje, očito, postajalo sve neizvjesnije, preostalo vrijeme bivalo je sve tjesnije, obveze sve bjesnije (čitatelji ništa manje), našle su se tu i neke putešestvije, kao i standardno jest-nije (što i kako pisati – pjesnije ili podesnije). I dok sam u mislima sklapao okvir za ovu kolumnu, uspio sam ispasti iz svih vremenskih i drugih pristojnih okvira (pri padu nismo stradali ni ja ni okvir, hvala na brizi!) – bolje rečeno, uokvirile su me sve one prečke, privezi i praznine što sam ih nastojao razokviriti! Stoga, prije daljnjih okvirnih poslova – gvirenja, virkanja, poniranja i otkrivanja – moja iskrena (nimalo okvirna) isprika.

Bilo da ih sklapate ili rastavljate, bilo da ih uočavate iz daljine ili previđate od blizine, okviri oko vode u vir. I sama riječ okvir, ako je pokušate zamisliti, tako izgleda: kao oko koje samo jednim dijelom viri iz vira. Okviri dakle nisu praznine predviđene za slike, pojmove, ljude; oni su zbiljska mjesta unutar kojih se događa naše poniranje, ronjenje i izranjanje, kako za sliku, tako i za stvarnost. Jednostavnije rečeno, okviri su dveri vira: njegovo okružje i, istovremeno, njegovi okovi. U okvirima virovi linija, boja, oblika i značenja prebivaju kao zatvorenici i samo se našim jasnim ili nijemim pristankom mogu na trenutak naviriti iz okvira i porinuti nas u sebe. Okviri su ona Slavičekova tanka neka nemilosrdna granica koja dijeli nešto golemo i tiho i još nešto golemo – uokvireni svemir i nas same. No, oni nisu samo mjesta veći skriveni svjedoci tih naših uskraćenih susreta sa slikama i svim drugim vidjelima. Upravo su zato i tako korisni – oni svjedoče o tome da je slika ipak samo slika, da svijet sviće, svija se i ustavlja negdje izvan nas. Jer svakim svojim povir(iv)anjem  sve smo više skloni vjerovati kako okvira zapravo i nema. Slavičekovim riječima, vrlo smo hrabri, jaki, veliki i besmisleni, misleći kako smo nadišli okvire – klopke uklopljenosti. No, tim se prividnim razokvirivanjem – nijekanjem okvira –  slike ne oslobađaju, nego rasklapaju, susreti rastaču, svjetovi svenu. I tek kad namjerno ili nesvjesno izostavimo okvire, shvatimo da smo si iskovali nove – okvire zaborava.

Ti su pak okviri mnogo podliji od svih drugih kojima nastojimo izmaknuti. Jer zaborav ne znači samo smetnuti nešto s uma: zaboraviti – ući u okvire zaborava – znači odreći se riječi, odijeliti od djela – boraviti u praznini. I nije potrebno mnogo da bismo to prepoznali u svojim okvirima; koliko često zaboravljamo na okvire onoga što jesmo – po naravi, po dužnosti, po cilju – i koliko često izazove tih okvira koje neprekidno prtimo mijenjamo za pridošle šupljine. Dovoljno je da se zapitamo o svojim dužnostima, obvezama, poslovima – a kamoli da razmišljamo još o odlukama od kojih smo odustali, o djelima koja smo odgodili, o odnosima koje smo odložili, o prilikama koje smo odbacili, o planovima koje smo otpisali, o vremenu koje smo pustili da otprhne. I najčešće se izgovaramo istim okvirima koje odbacujemo: svojom naravi, svojim nesposobnostima, svojom okolinom, svojim (ne)vremenom, svojim svijetom. Međutim, stvarnost je mnogo manje okvirna – najčešće se radi upravo o našem robovanju rubovima zaborava. A njihovoj je podatnosti lako podleći, i ne ćemo ih ni zamijetiti sve dok se ne pokušamo na njih osloniti. Ili dok nas same nešto drugo ne razokviri.

Okvir

Šećući onog istog zimskog popodneva drugom prostorijom one iste, Strossmayerove galerije starih majstora ugledao sam sliku koja me privukla ponajviše svojom tajnovitošću, gotovo nejasnoćom. To je barokni prikaz početka Kristove muke – njegovo vezanje za stup na kojem će biti bičevan, te se i slika zove Krista vežu (autora, ako je uopće naveden, nisam od zapanjenosti uspio zapisati). I kao i svaka prava barokna slika utemeljena je na simboličnoj i teatralnoj igri svjetla i sjene: Kristovo umorno i duboko potreseno lice u profilu dominira središtem slike kao jedina svijetla ploha. No, ono što me najviše skamenilo nisu bile ni igre svjetlosti ni realistični dojam: oko tog Kristova lica umjesto figura njegovih mučitelja ili prizora njegova mučilišta nije se naziralo baš ništa! Došavši drugom prilikom pred istu sliku, uočio sam pod boljim svjetlom obrise likova koje su vrijeme i pogled sveli skoro na prazninu. Ali upravo je ta praznina progovorila gorče i istinitije nego što bi to mogli likovi ili prizori – oni ionako nisu bili potrebni. Da, upravo je praznina – to okoštalo ništa – ono što je Krista privezalo za stup. Ono isto što mu veže ruke u našim životima sada.

U duhovnom nas životu praznina u svoje okvire upregne baš u ovom, uskrsnom vremenu. Običaje posebnih odluka i djela čuvamo za neko druga doba, a iz korizmenog kročenja i velebnosti Velikog tjedna svodimo se opet na usku svakodnevicu. No, nismo u tome sami – slično se nešto dogodilo i apostolima. Čak ni čudo uskrsnuća nije bilo dovoljno da provire iz ustrašenosti skrovišta: tek je silazak Duha Svetog u njihovu „prazninu“ doista zapalio plamen predanja. Međutim, ne vjerujem da su se oni poput nas posve predali praznini zaborava – vjerujem da je upravo to bilo vrijeme sjećanja na čudesa, iskustva Božje prisutnosti, iščekivanja njegove riječi, ali i preispitivanja svih vlastitih pustopoljina. Tek je to djelatno „krčenje“ praznine moglo u njima stvoriti mjesta na kojem će kasnije stasati – Crkva.

Nema, nažalost, sveopćeg načina kako to svatko od nas može učiniti – praznine su, na kraju krajeva, uvijek stvar nutrine. Ali možemo razokviriti zaborav – odvojiti vremena i prisjetiti se svih odustajanja, odgađanja, odlaganja, odbacivanja, otpisivanja, odlazaka. Ne treba čak ništa novo odlučiti, ničega se novog pothvatiti, ničemu novom pohrliti – samo utemeljiti ono što leluja. Zasijati ono što zjapi. Izgnati ono što prazni. Izreći ono što zrije. Uokviriti ono što se raskiva. Tada će se i naša praznina moći preobraziti u prostranstvo – u platno za Božje poteze. A tu već skončava i svaka misao o okvirima.

P.S. Sliku navedene slike nisam uspio naći, ali nadomjestit će je Magritteova Velika obitelj – priča o tome što sve stvarnost može postati kada dopustimo da nam progovori iz okvira. A ako želite vidjeti Krista vežu, zaputite se do HAZU-a na Zrinjevcu – možda među svim tim okvirima otkrijete i koji vir u svom oku.

Završna

Oglasi

1 Comment

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s