“Ne, neću te zatajiti!”  

Nedavno sam na internetu vidio jednu snimku nemilosrdnog ubojstva sirijskih vojnika – kršćana koji su branili jednu bolnicu. Javno su ih smaknuli, pred kamerama, samo iz jednog jedinog razloga – jer su bili Kristovi sljedbenici. Jako me pogodio i uznemirio taj video.

10276384_10152332752264566_1839401565_n

Naime, gledajući sebe, a vjerujem da puno vas dijeli moje stanje, vidim kako često Kristu nisam vjeran u malim stvarima koje se svakodnevno „traže“ od mene kao vjernika. Počevši od molitve koja mi je nekada toliko teška i da se zapitam: „ Što ja to molim? Na što mislim dok molim?“ i slično tome. Odlutam mislima i ne razmišljam da uistinu molitvom razgovaram sa stvarnim, živim Bogom. Idući dalje u razmišljanju, nailazim na svakodnevne obveze – vezane za studij, učenje, svakodnevne „male“ poslove koje odgađam za zadnji trenutak. Tada ih redovito ne učinim i odradim onako kako sam mislio da hoću. I tako mogu nabrajati još puno toga u čemu nisam Kristu vjeran. Nakon što sam pogledao spomenuti video, zapitao sam se: Kako bih mogao za Krista umrijeti i dati život, učiniti tako veliku stvar, a u najmanjim kušnjama padam? Zbilja se pitam, pa gdje nam je vjera i možemo li se pohvaliti s time da bi uistinu položili život za Krista – onako kako je On umro za nas? Imamo li uistinu hrabrosti prihvatiti nepravedne osude, istupiti pred razred, svoje društvo, ovaj svijet i reći glasno – „Spreman sam umrijeti za Krista!“ Sada, dok razmišljamo o takvoj mogućoj situaciji, sigurno bi rekao – „Da!“ Bez problema. To je nešto slično Petru kada je rekao Isusu da je spreman otići i u smrt s Njim. A onda kada je uistinu došla takva situacija, pobjegao je i zatajio Isusa.

Brate, sestro, vjerujem da si puno puta kao i ja zatajio Isusa onda kada si to najmanje očekivao, i žao ti je zbog toga.

Upravo zbog takvih situacija, presnažne su mi riječi koje su nam upućene na Pepelnicu: „Obrati se i vjeruj Evanđelju!“ Obratimo se, dragi moji prijatelji, svi zajedno. Vrijeme koje Crkva sada slavi do Pedesetnice, vrijeme je radosti i iščekivanja Duha Svetoga. Molimo svi zajedno da nam Gospodin udjeli svoga Duha. Vrijeme je da svijet upozna hrabre kršćane koji se ne boje osuda, prezira, ružnih riječi, laži, poruga, smrti. Jer Krist je prije nas sve to pobijedio. Po Njemu, mi imamo nadu, a onaj tko ima nadu, ispod svih teškoća nosi radost. Nosimo tu nadu svijetu, jer smo na to pozvani. Mi smo pozvani. Ja i ti. Da, baš ti! Iako misliš da nemaš baš puno toga dati svijetu, Krist računa na tebe i mene. Pa tko će nositi nadu, ako ne mi? Ima li boljeg trenutka da ozbiljno krenemo na put svetosti!?

974620_10152332752784566_1969376681_n

Da bi to sve mogli, trebamo snagu, silu Odozgor. Ostati vjeran Kristu možeš samo ako imaš snagu. A za tu snagu znamo koga trebamo moliti i što trebamo činiti. Prignimo koljena i molimo. Iskrenim srcem prepustimo se Gospodinu.

Jedino tako mu možemo ostati vjerni i hrabri svjedoci, a s druge strane dovoljno ponizni da se ne uzoholimo i ne bahatimo i pomislimo da smo bolji i vrjedniji od drugih.

http://youtu.be/WrNiQ7EXxAk

 

10276425_10152332752989566_1818274447_n

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s