SHKM u Dubrovniku – dojmovi

cover

Kad sam se prijavila za SHKM u Dubrovniku, očekivala sam puno mladih ljudi sa istim ciljem – živjeti u slobodi koju nam je Isus poklonio. Nikad prije nisam bila na takvom susretu i nestrpljivo sam ga iščekivala. Nakon susreta, mogu reći da su moja očekivanja ispunjena. Ovaj susret bio je predivno iskustvo. Skup mladih iz cijele Hrvatske na jednom mjestu nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Kiša je padala, bili smo pomalo nervozni, no sve je krenulo na bolje kad je sunce provirilo iza oblaka. Pjesma i ples, slavljenje Boga na tako prelijep način, zajedništvo,  svi ljudi koji su nas velikodušno prihvatili i pomogli nam, dokaz je da Bogu uistinu ništa nije nemoguće, pa je tako u subotu Dubrovnik bio okupan suncem i prepun osmijeha, radosti i slobode koju smo ponijeli domovima. Veselim se susretu u Vukovaru i nadam se da će doći još veći broj mladih.

Renata Matić, Frama Otok


 Znate ono kad pada kiša i onda tata i majka upozoravaju; ‘Obuci se…Di ti je kabanica, di kišobran?…Obuj se…Makni se sa kiše…’ Pretpostavljam da smo svi tako slušali i slušamo i pitam se što bi mama i tata rekli da su bili blizu mene i mojih sestara u Dubrovniku. (Nemojte im reći, ali nikad nismo tako pokisle.)

Kiša, koja nam nekad tako kvari raspoloženje, s koje bježimo da se ne razbolimo, na ovom susretu je padala i padala, ali svejedno su se cijelim Dubrovnikom orili smijeh i pjesma. Objašnjenja mogu biti razna, moje je samo jedno: On je bio tamo. Uskrsli je bio među nama i odlučio nam pokazati da možemo i na kiši, potpuno mokri, biti radosni i to zato jer Njega slavimo, zato jer smo odlučili biti u zajedništvo sa svima koji Ga slave.

Ne znam jeste li primijetili, ali taj dan u Dubrovniku se sunce pojavilo, odlučilo nas pozdravit, točno nakon molitve vjernika. To je ono što ću posebno pamtit. Naravno, pamti se i osjećaj kad se ispred glavne pozornice pjevalo i plesalo bez obzira na kišu, posebice kad se pjevala pjesma ‘Nek pada’ i kad su ljudi maknuli svoje kišobrane i pustili neka pada, dakako i sav onaj smijeh koji sam tada čula, a i sama se smijala s divnim ljudima s kojima sam provela taj dan. Hvala Bogu i na njima i na ovom susretu i na kiši koja je tada polja natopila.

Susret je prošao, sad smo svi puni dojmova, stalno se nove slike pojavljuju, ali sad nam preostaje moliti da ta radost ostane, da nam ovo iskustvo urodi plodom i da što prije dođe sljedeći susret na kojem ćemo zajedno dati sve od sebe da naša slava, hvala i molitva k Njemu dođe.

Magdalena Kartelo, Frama Split-Gospa od Zdravlja

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Što sam očekivao od ovog susreta? Puno mladih veselih katolika koji slave Isusa, zajednička misa, razgledavanje svjetskog bisera, zidine i tvrđave, možda skok do Srđa pa jedan pogled odozgo na suncem okupan Dubrovnik, turistički vodič koji će nam u nekom muzeju ispričati neke zanimljivosti… klasika. Znao sam da će biti lijepo. Ne vidim kako susret katoličke mladeži uopće može biti loš. To su bila očekivanja. Prirodno je da čovjek očekuje, planira i sanjari, ali za čovjeka je potrebno da bude otvoren Božjim iznenađenjima. To je jako bitan dio „recepta za sreću“.

Naravno da je sve krenulo drugim putem. Umjesto sunca – kiša. Umjesto planiranog dolaska u rano jutro došli smo blizu podneva. I da ne nabrajam dalje. Na zidine se nisam penjao, nisam razgledao ni približno koliko sam htio, iako mi je to bila velika želja (i prilika za besplatan upad. Jeste li uopće pogledali koliko te stvari koštaju u redovnoj ponudi?!). Ali nije to bio glavni razlog dolaska. Uživao sam u skečevima Hrvatskog nadzemlja, zavirio u par muzeja, sretao ljude koje poznajem i koje nisam vidio od prethodnog susreta u Sisku, zatim smo svi zajedno u dugačkoj procesiji krenuli na svetu misu, slaviti Isusa u zajedništvu. Putem smo otpjevali valjda sve pjesmice o kiši koje su nam pale na pamet. Jedno očekivanje se ipak ispunilo: cijelo vrijeme sam govorio i vjerovao da će se pod misom razvedriti, ili barem prestati padati. Tako je i bilo.

Ne pamtim kada je bila ovako dobra propovijed, niti kada je na susretima katoličke mladeži vladala ovakva tišina za vrijeme propovijedi, niti kada me toliko duboko dirnula ni da sam ikada čuo ista svjedočanstva i od ostalih – dakle nije stvar u meni, očito. Ne pamtim kada je ta kiša i to „loše vrijeme“ zapravo donijelo toliko milosti. Koncentrirali smo se na ono najbitnije. A i što ćeš drugo, kad je sve oko tebe mokro. Bogu hvala. Ne pamtim toliko one duboke istinske radosti i ispunjenosti, a sudjelujem na ovim susretima još od Pule. No ono što možda najviše dirne čovjeka je susret s obiteljima. Manja mjesta još uvijek su sačuvala one prave obiteljske vrijednosti, toplinu doma koja se u većim gradovima ne osjeti, tradiciju, pa slobodno mogu reći i zdrav razum i daleko zdraviji način života od većih sredina. Možda oni to ne primjete jer im je to svakodnevica. No mi koji dolazimo iz drugih sredina to itekako primjetimo. Nisu nas ugostili profesionalno, ili po nekoj dužnosti i zamolbi župnika. Ugostili su nas s ljubavlju. I to se osjeti. Naravno da je lijepo kad te dočeka bogat stol (ako imaš taj blagoslov da si obitelj u današnje vrijeme to može priuštiti), ali puno je važnije da te dočeka toplina i ljubav.

Ona očekivanja koja sam imao prije susreta zapravo su nebitna. Dogodilo se ono što nisam očekivao. Ispunjenje. Radost. Mir. Baterije su napunjene. Sada treba poslušati riječi biskupa Mate i krenuti u akciju.

Miro Banović, Frama Rijeka – Trsat


Prošla su i ta dva dugo iščekivana dana. Dubrovnik je ponudio sve što se i očekivalo od njega: druženje, zabavu i duhovnost. Očekivali smo puno, a to smo i dobili. Po dolasku u Dubrovnik, zadesila nas je kiša. Istina, pokvarila je malo cjelokupni dojam, ali ne možemo reći da nismo uživali. Bilo je predivno. Doživjeti toliko mladih okupljenih zbog jednog cilja je odličan osjećaj. Također je bilo prelijepo vidjeti mlade kako pjevaju ‘nek pada kiša milosti’ a kiša taman u punoj snazi. Predivan je taj jak osjećaj zajedništva. Bili smo mokri do kože, ali sretni. Nakon što smo proslavili Euharistiju, krenuli smo prema Korčuli gdje smo se rasporedili po obiteljima, zabavljali i družili. Sljedeći dan smo imali Svetu Misu u Blatu.  Ovim putem zahvaljujem svim Dubrovčanima na lijepoj organizaciji i tome što su nas primili s velikom radošću. Ovaj događaj će mi definitivno ostati u prelijepom sjećanju.

Krešimir Ivić Frama Šibenik – Šubičevac

10318685_10201949110115002_1058600255_n

Konačno su se malo slegli dojmovi sa susreta, objavile slike na Facebook-u pa bi mogao i prokomentirati kako je bilo i što smo svi zajedno doživjeli. Frame grada Zagreba su krenule raspoređene u tri busa,  a u onom kojem sam bio nalazili su se ljudi iz čak tri Frame. Zahvaljujući tome, mogao sam upoznati mnogo novih ljudi. Kako je put bio dug, morali smo nekoliko puta stajati i makar protegnuti noge pa sam si tada donekle posvjestio koliko nas zapravo ide na susret i to iz svih dijelova Lijepe naše. Ekipa iz busa bi čas spavala, a čas nešto pričala i polako se upoznavala i tako čitavim putem. Pri ulasku u Dubrovnik pokupili smo našu volonterku Anu koja nam je rekla program te lijepo objasnila što i kako ćemo kad stignemo u grad. Po izlasku iz busa nas je odmah uhvatila kiša pa smo mahnito tražili svoje kišobrane i kabanice u gepeku busa, no bio sam te sreće da svoj nisam našao. No zato se tu našla jedna dobra djevojka iz Frame Dubrava koja mi je dala svoj kišobran. Ovom prilikom bih joj se želio zahvaliti. Hvala ti!   

Naša nas je volonterka dovela pred zidine i objasnila gdje bi se trebali naći nekoliko sati kasnije, kad je počinjala procesija. Ostavila nas je da uživamo u ljepotama grada pa smo se tako, stalno otvarajući i zatvarujući kišobran u ritmu kiše, pomalo odvojili u manje grupice i krenuli svojim putevima. Nismo dali da nas kiša omete. Svatko je išao gledati ono što ga je najviše zanimalo, a neki su pak poželjeli sjesti na piće. Mene su osobno najviše zanimale gradske zidine i jedva sam čekao prošetati po njima. Hvala Bogu, tada više nije padala kiša i mogao sam u miru prošetati i slikati sve što sam htio. Dalje sam s djevojkom nastavio šetnju po gradu, a iz svakog kafića i restorana se čula pjesma Silan Bog pa čak i izvorna engleska verzija Awesome God, tako da su i turisti mogli donekle shvatiti o čemu se zapravo radi, zašto toliko mladih hoda gradom. Činilo se čak kako je to himna susreta. Bio je tu i program na Stradunu gdje su se nizali razni izvođači, zborovi i glumci koji su pjesmom i pokojim igrokazom pokušali uljepšati nam boravak te nas upoznati s dijelovima dubrovačke povijesti. Vidjelo se da su uložili truda u sve to i da su bili sretni s time što su mogli prikazati. Bilo ih je lijepo gledati i čuti, ali bi bilo još i ljepše da kiša nije otjerala većinu mladih koji su u tome trenu tražili zaklon i mjesto gdje se mogu malo osušiti, ali to je faktor kojega nitko nije mogao predvidjeti.

Kad je došlo vrijeme za procesiju, našli smo se s volonterkom na dogovorenom mjestu. Kako je kiša i dalje padala, kružila je glasina da se misa neće održati na mjestu gdje je trebala. Iskreno, osjećao sam tu vijest kao malo olakšanje jer se nikome nije dalo toliko dugo kisnuti, a i po takvom pljusku se ne može baš normalno slaviti misa. Na sreću sviju, u trenutku kad smo pošli je polako i prestala kiša. Bilo je to veliko olakšanje. Po putu sam u jednom trenutku zapjevao pjesmu Nek’ pada, a Bog je imao smisla za humor te je u taj tren počela nanovo padati kiša, no ne zadugo. Došli smo u luku Gruž gdje se trebala održati misa čak par sata ranije, ali zahvaljujući programu koji se tamo održavao, to nam i nije bio neki problem. Smjestili smo se u naš sektor (iz kojega nam policija kasnije nije dala izaći) te uživali u pjesmama zborova koji su podizali atmosferu. Bile su to svima već poznate duhovne pjesme od kojih se tu ponovno čula i Nek’ pada, na koju je Gospodin ponovno odgovorio sa svojim smislom za humor te otvorio oblake da nas kiša još malo zalije, ali nije nam smetalo kad smo već svi bili mokri k’o miševi. Mi Framaši smo te pjesme pjevali na naš ludi način uz razne plesove i koreografiju. Ljudi su nas gledali sa smiješkom, a ja sam poželio da svi imaju tog duha koji imamo mi framaši pa da i oni s nama zaplešu. Počela je polako i misa u kojoj su sudjelovali i predstavnici drugih religija. Mislim da je to bila veoma lijepa gesta od njih. Na početku je biskupski nuncij pročitao poruku pape Franje i u tom trenu sam pomislio kako bi nas mogao i osobno posjetiti na našem slijedećem susretu.  Tko zna, možda mi se i želja ispuni. Biskup je kasnije imao lijepu propovijed u kojoj se obratio, naravno, nama mladima i u kojoj je uz pomoć ankete koju je ranije proveo, pokušao  pojasniti neka gledišta i viđenja nas mladih. Priznao je i na početku da ima tremu i da mu nije svejedno propovijedati nama mladima. Iznad nas je letio mali zrakomlat s kamerom, koji mi je znao malo odvući pozornost. Misa je bila malo duža, kako to obično i biva na susretima te vrste, a pred kraj mise smo i saznali mjesto našega ponovnog susreta. Vjerovao sam da će biti u Slavoniji pa sam čak i iz šale rekao Ilok, kao najistočniji Hrvatski grad. Nisam niti puno pogriješio u svojoj procjeni jer će biti nedaleko Iloka, u našem Vukovaru, gradu heroja. Silno me to obradovalo i ako Bog da i tamo ću ići. Vjerujem da će nas te 2017-te biti čak i više. Nakon dobivenog blagoslova i otpjevane himne smo se polako počeli okupljati kako bismo otišli do busa. Naša volonterka Ana se potrudila da nas sve okupi iako su neki malo odlutali, i u svemu je sačuvala vedar duh. U njoj se vidio taj pravi duh domaćina i trud da nam boravak u Dubrovniku stvarno bude lijep te nam ostane u divnom sjećanju. Nakon što smo se konačno okupili i ukrcali u buseve, krenuli smo prema Rožatu, divnom mjestu nedaleko od grada. Obitelji su nas dočekale i povele nas u svoje domove. Ti divni ljudi su nas i divno ugostili. Uz finu večeru koju su nam pripremili smo lagano i ugodno popričali. Pobrinuli su se da nam ničega ne nedostaje i bili su pravi domaćini.

Ujutro nas je dočekalo sunce te smo se uputili na misu na kojoj su sudjelovali svi sudionici koji su bili smješteni u Rožatu i naravno naši domaćini. Bila je to misa na otvorenom u atriju crkve. Stvarno je bilo divno, a za glazbu se pobrinuo zbor framaša iz Pule (ako se ne varam). Pred kraj je bilo predstavljanje svih župa i zajednica koje je bilo jako zanimljivo pa i smiješno. Nakon toga smo se uputili u marinu gdje nas je čekao ručak. Nakon još malo fine klopice i odmora uz druženje, polako smo krenuli put Zagreba. Po povratku je bila veselija atmosfera i u svakom kutu se nešto igralo ili o nečemu pričalo. Ovoga puta nismo puno stajali, tako da smo prije ponoći već bili u Zagrebu.

Nekako mi je bilo žao otići kući, htio sam se vratiti u Dubrovnik i da svi ti lijepi trenutci još malo traju. No nije tu kraj, to što smo doživjeli u Dubrovniku trebamo širiti dalje. Gostoljubivost kakvu smo doživjeli trebamo i vratiti u slučaju da se koji susret dogodi i u našem gradu. Do sljedećeg susreta u Vukovaru ćemo vjerujem biti na mnogo manjih susreta kroz koje ćemo se također obogaćivati i rasti u vjeri, a sve ljepote prenositi iz susreta u susret pa tako sve do te 2017-te godine gdje ćemo se ponovno susresti na našem Susretu Hrvatske katoličke mladeži, a sve te susrete ćemo nositi u svojim srcima i prisjećati se kroz cijeli život. Divno je biti slobodan u Kristu! Pozdrav!

Robert-Niko Bajt, Frama Zagreb – Kaptol

GALERIJU FRAMAŠKIH SLIKA IZ DUBROVNIKA MOŽETE PRONAĆI NA Facebok profilu Franjevačke mladeži

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s