Dobri papa Ivan XXIII.

PAINTING OF BLESSED BLESSED JOHN XXIII SEEN IN MUSEUM DEDICATED TO LATE PONTIFF

U listopadu 1958. umire papa Pio XII., papa Pacelli. Četvrtog dana konklava, nakon 11 krugova glasovanja (s 38 glasova od ukupno 51 glasača) papom postaje venecijanski patrijarh, ne previše eskponirani kardinal Angelo Roncalli. Mnogi su ga zbog njegovih 77 godina prozvali „papa prijelaza“. No, taj je starac udahnuo dašak svježine, otvorio vrata Crkve potrebama ljudi, a svojim prirodnim, neposrednim ponašanjem proveo pravu revoluciju u Vatikanu. Ni jedan papa do tada nije bio tako voljen.

Papa Ivan XXIII. često je spominjao svoju obitelj i ponosio se svojim siromašnim, seljačkim, zemljoradničkim podrijetlom iz okolice Bergama, gdje je rođen u studenom 1881. godine. Optimizam i život iz obitelji s dvanaestoro braće i sestara nisu ga napuštali ni u vrijeme pontifikata. Volio se baviti poviješću, a neko je vrijeme predavao crkvenu povijest u sjemeništu.

Od 1925. godine ulazi u diplomatsku službu kao poslanik u Bugarskoj, Turskoj i Grčkoj. Krajem Drugog svjetskog rata bio je u službi nuncija u Parizu. Uz njegov boravak u Parizu vežu se dvije anegdote. Na račun svoga povećeg trbuha nuncij je znao sam zbivati šale. Na jednom diplomatskom primanju sastao se slučajno licem u lice s ruskim ambasadorom Bogomolovom koji se držao ravnodušno i hladno. Na to će mu nuncij Roncalli:  “Koliko god naša uvjerenja bila suprotna, mi ipak imamo nešto zajedničko.“ Bogomolov ga nepovjerljivo gledao ne znajući što misli, a nuncij reče ljubazno: ”Obojica smo približne težine i prilično okrugli!” Bogomolov se razvedrio i cijelu je večer proveo u razgovoru s papinskim nuncijem. Također je kao nuncij u Parizu jednom za vrijeme svečanog ručka sjedio odmah do gospođe koja je bila previše razgoljena. Kad je doneseno voće na stol, on uzme jabuku i pruži je gospođi. Pošto se ona čudila toj inicijativi, nuncij doda: “Molim, gospođo, izvolite uzeti. No, Eva je opazila da je gola tek kad je pojela jabuku.”

Uz mnoge ratne i poratne probleme u Francuskoj, Roncalli se susreće i s pojavom „svećenika radnika“. Oko 120 svećenika nalazi posao u tvornicama, a u svojim siromašnim stanovima služe misu i poučavaju kršćanskoj ljubavi svoje susjede i kolege s posla. I kao venecijanski patrijarh, Roncalli želi biti u neposrednom kontaktu s ljudima: moglo ga se vidjeti u kavani, u razgovoru s gondolijerima, u šetnjama, ali i čestim posjetima venecijanskim župama.

Kao papa svjesno uzima ime Ivan XXIII. da bi razriješio sve nedoumice glede istoimenog protupape s početka 15. stoljeća iz razdoblja Zapadnog raskola. No, Roncallijev kratki pontifikat nije prošao samo u pokazivanju ljudskijeg lica Crkve. „Svijet se kreće. Valja mladenačkim srcem, punim povjerenja, pronaći pravi put k njemu, a ne uludo rasipati vrijeme suprotstavljajući mu se“ –  tim riječima papa Ivan XXIII. iznosi potpuno drukčiji stav prema svijetu u odnosu na svoje prethodnike. Pokazao se spremnim i sposobnim jasno definirati i provoditi svoje ciljeve.

U svojoj nastupnoj enciklici Papa se posvećuje potrebi stvaranja jedinstva među podvojenim kršćanima. Ekumenizam se u Vatikanu udomaćio tek s „Dobrim Papom“. Njegov ekumenizam ne ostaje samo na riječima i dokumentima. Već na početku pontifikata u audijenciju prima brata Rogera Schutza, protestanta i utemeljitelja ekumenske kršćanske zajednice Taize. Jedna od anegdota kaže da je brat Roger Papi izrazio želju da vidi kako duh Rimske Crkve u vanjskim vidicima postaje siromašniji i evanđeoskiji, a Ivan XXIII. mu je na to odgovorio: “Strpi se! Strpi! Ne mogu ja učiniti sve najedanput!”

1101630104_400

S Ivanom XXIII. nastupa novo razdoblje u razvoju socijalnog nauka Crkve. Svojim enciklikama Mater et magistra i Pacem in terris Papa u središte socijalnog nauka stavlja pojedinca, konkretnog čovjeka, a ne sustave, klase, države, o čemu su prije raspravljali pape u svojim prilično apstraktnim enciklikama. „Kršćanska ideja o čovjeku“ mora biti mjerilo svih sustava. U tom smislu traži prestanak utrke u naoružanju i početak dogovora o prestanku Hladnog rata. Nezaobilazna je njegova posrednička mirovna uloga u rješavanju Kubanske nuklearne krize.

„Nismo mi na zemlji zato da bismo čuvali nekakav muzej, nego zato da obrađujemo cvatući vrt pun života“ – izjavio je Papa misleći pritom na Crkvu. Ovom idejom priprema i otvara najznačajniji vjerski događaj u 20. stoljeću: Drugi vatikanski koncil. Na opće iznenađenje, Papa je Koncil najavio već 1959. godine. Nakon opširnih konzultacija, uz jaku opoziciju konzervativnih kurijalnih kardinala, Koncil je otvoren 11. listopada 1962. godine. Papa je koncilske rasprave pokrenuo u novom smjeru želeći pokazati da Crkva nije sama sebi svrhom. Nije se raspravljalo o osudi suvremenih ideja i načina života, nego o definiranju položaja i obnovi Crkve u svijetu koji se mijenja. Ivan XXIII., „Dobri Papa“, nije doživio kraj Koncila.

Papa Ivan XXIII. posljednji puta se pojavio u javnosti 11. svibnja 1963., kada mu je talijanski predsjednik Antonio Segni dodijelio nagradu za mir “Balzam“. Dva tjedna kasnije Papa je pretrpio izljev krvi u mozak, a bolest je uzela maha. U petak, 31. svibnja liječnici su se predali. Bilo je očito da se rak više nije mogao pobijediti. Na Trgu sv. Petra ljudi su molili i iščekivali. Tih dana Papa je rekao svojim suradnicima: “Moje se vrijeme na Zemlji završava. Ali Krist živi i Crkva nastavlja svoje djelo. Duše, duše, Ut omnes unum sint (da svi budu jedno – da se ispuni Isusova želja s Posljednje večere: ut omnes unum sint, sicut tu, Pater, in me et ego in te: neka svi budu jedno, kao Ti, Oče, u meni i ja u Tebi)”. Umro je na Duhovski ponedjeljak, 3. lipnja 1963. u 19.49 sati u osamdesetdrugoj godini života. Sahranjen je u kripti Bazilike sv. Petra. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 2000., a njegovo tijelo je preneseno u Baziliku sv. Petra, gdje je i danas izloženo pogledima hodočasnika. Crkva je odstupila od uobičajene prakse da se spomen blaženika i svetaca slavi na dan njihove smrti, te je kao datum za slavlje blaženog Ivana XXIII. odredila dan kada je ovaj papa otvorio rad Drugog vatikanskog koncila, kako bi i time naznačila koliko je značenje odvažnosti ovog blaženika.

Osvojio je svijet svojom dobrotom, jednostavnošću i smislom za humor. Tim primjerima iz svoga života osvaja nas i danas. Posljednje riječi su mu bile: „Sastat ćemo se u raju.“ Živeći po uzoru na njegovu svetost, nadajmo se tom sastanku.

Robert Kresić, Frama Našice

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s