Veliki četvrtak

Što je to u životu što nas pokreće? Što je to što čini puni život nasuprot ispraznog i mlakog? Nije li takav život nadahnut Životom, Stvoriteljem i Otkupiteljem? Nije li onda neobično što je On, koji je Život, morao umrijeti?

Isus se predao za naše grijehe. Njegovo predanje započinje ustanovljenjem Euharistije: “Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje”, “Ovo je krv koja se prolijeva za vas i za sve ljude na oproštenje grijeha”. Predanje ovdje ne znači odustajanje, već prepuštanje Očevoj volji i naumu. Isus je Euharistiju ustanovio upravo na posljednjoj večeri, znajući da je to zadnja prilika da jede sa svojim učenicima prije svoje smrti. Zato im je predao svoju ostavštinu – samoga sebe, svoje tijelo i krv, čime ne samo da nam je dao priliku da se spominjemo njegove žrtve i uskrsnuća svaki put kada slavimo Euharistiju, već nam je time dao i predokus vječne gozbe.

To je žrtva besprijekornoga Boga koja nadilazi sve žrtve Starog Zavjeta i koja je ispunjena istom milošću i snagom njegova Duha svaki put kada ju slavimo u Euharistiji. Ta žrtva koja nas uči o ljubavi, poniznosti, beskompromisnosti, žrtva koja bi bila jednaka bilo da se radilo o spasu cijelog svijeta ili samo jedne osobe, savez je potpisan krvlju. A središe ove žrtve je upravo život. Isus kaže: “Ja sam živi kruh koji je sišao s neba. Ako tko jede od ovoga kruha, živjet će zauvijek. Kruh koji ću ja dati jest tijelo moje – za život svijeta.” (Iv 6, 51-53). Tim znakom ostaje stalno prisutan među nama.

U ovim riječima možemo vidjeti još nešto, a to je da je Euharistija dar. To znači da je sve što je imao dao besplatno, kako bismo, blagujući njegovo Tijelo mogli živjeti po Njemu i On u nama, pripremajući se tako za život vječni, kada ćemo se, čisti sjediniti s Njime. Taj dar nije zaslužen našim djelima, već darovan Njegovom milošću i ljubavlju. I povrh svega, unatoč tome što zna veličinu svoje žrtve i njenih posljedica, ostaje ponizan. Pranjem nogu učenicima daje nam primjer ne samo kako trebamo činiti i služiti bližnjima, već nam pokazuje i samo lice poniznosti – ne traži svoje i ne gubi vrijeme brinući se za svoje probleme, već služi drugima unatoč svemu okreće se drugima a ne sebi samome, tražeći da i mi činimo isto.

I prije nego se predao otišao je moliti u maslinski vrt, znajući da ima izbor, i vjerojatno doživljavajući najveće napasti koje je itko ikad doživio. Samo čitajući Sveto Pismo nije moguće pojmiti što se dogodilo tog tjedna, koje je to otajstvo koje obavija trodnevlje sve od slavljenja Pashe do uskrsnuća Gospodnjega. Nema toga pojma, događaja ili iskustva s kojim možemo usporediti ili pomoću kojeg možemo shvatiti, zaista shvatiti Kalvariju i uskrsnuće Gospodinovo. Njegove misli su iznad naših misli, stoga možemo samo u tišini razmatrati njegovu patnju, koja vodi otkupljenju.

Marita Pavlović, Frama Zagreb-Kaptol

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s