(Ne)mir i tišina

(Ne)mir i tišina1

            Buđenje – masakr budilicom. Jutarnje dotjerivanje uz najdraži bend u pozadini. Kava, doručak i ćaskanje uz pratnju radija. Nešto popularno s mp3-a  putem do škole/faksa/posla. Obavijesti – govor, informacije – nabrajanje, komentari – šapat , upute – vikanje, diskusija – siktanje. U pauzama nadglasavanje s treštanjem radija u kafiću. Na povratku kući glazbena podloga od života: tandrkanje automobila, zvrndanje strojeva, cvilež kočnica; trube, sirene i zviždaljke; prodavači krumpira i luka, oglašivači trgovina i željezokupci; kloparanje cipela, voda u olucima, lepet golubova; trgovina – dobardanizvoliteništavišehvaladoviđenja (+/- ambijentalna glazba); šuštanje novina i vrećica, pjevušenje i zvižduckanje u sebi; pištanje baterije, personalizirana zvonjava, rutinirano pozdravljanje/fraziranje/uzdisanje/zapitkivanje/radovanje/odzdravljanje. Kod kuće: glazba u liftu, škljocanje ključeva, paljenje zvučnika; pozdravna tema Windowsa, šištanje čajnika i non-stop glazbeni kanal; planiranje naglas, učenje u poluglasu, smooth jazz za opuštanje. Odlazak na misu: razgovor sve do zvuka zvona, dirljive pjesme i meditativni instrumentali za svaku šupljinu, brzi izlazak na daljnji razgovor. Večer: preslušavanje nekog novog albuma, potraga za filmom s dobrim soundtrackom i dodavanje basa. Za laku noć – umjetna kiša na rainymoodu ili neka pozadinska klasika na slušalicama. Da parafraziram Milivoja Slavičeka, moglo bi se čak pomisliti da veoma volimo glazbu. Ne. Samo se neizrecivo plašimo tišine. Samo to.

S njom se zapravo teško možemo sresti: bez mnogo se opiranja dala izgnati iz gotovo svakog djelića našeg života. Iz našeg rada i odmora, iz budnosti i sna, iz putovanja i čekanja, čak i iz onih stvari koje izvorno za njom vape: iz divljenja, promatranja, učenja, razmišljanja. Ali postoji ono jedno malo poglavlje tišine koje ponovno naraste, koliko god ga pomno derali, u knjizi svih šuštaja našeg života. To su naši odnosi – odnosi s drugima, među kojima i odnos s Bogom. Neugodna je to tišina – iskusili smo je svi, i zato će ovo biti jedina moja kolumna bez osobnog primjera –  neizbježna, neiskorjenjiva, neizmjeriva, nedoreciva. I baš sve te negacije – jedino što o njoj pravo možemo i reći – razlog su zašto je tako tjeskobna. Ona odbija imati nekakav oblik, išta uhvatljivo, prepoznatljivo ili zamislivo: to je čista praznina. Praznina koje se toliko plašimo, koja nas toliko boli i koju toliko preziremo jer je ona jedino mjesto na kojem tako glasno odjekuje naša nemoć, jedino mjesto na kojem se vidi koliko smo neznatni – ili, još bolje, koliko nas uopće nema. Da, zato svi oni pridjevi koje joj dajemo – mukla, grobna, mrtva. Tišine se bojimo jer nas podsjeća na smrt.

(Ne)mir i tišina

I na prvim stranicama Biblije, u Knjizi postanka, vješto je prikazana, odnosno prikrivena, tišina. Ondje pisac kaže da je zemlja bila pusta i prazna; spominje samo tamu, bezdan i vode nad kojima lebdi Duh Sveti. Ni jednog jedinog zvuka. Do onog prvog zvuka Božjeg glasa, koji je stvorio svjetlo, sve što jest – nebo i zemlja – nastava tišina. Ima nešto posebno u toj slici: tišina je na neki način svjedok te otaje stvaranja. Ona je imala to dostojanstvo da je potpuno pronikne Božji glas, a da svejedno ne iščezne. I premda je mi vežemo s prestankom života, ona zapravo nikad nije prestala ispunjavati čitav svemir.

No, tišina je mnogo manje romantična i mistična kad nastupi u našim razgovorima, kad je ona jedini odgovor koji dobivamo u molitvi, kad se komunikacija s njom bezuspješno hrva. Ona nas kameno pritišće, nepokretno grči i nepronično udaljuje. To je uistinu najveća kušnja svakog odnosa – prihvatiti tišinu. Prihvatiti nemoć da je raskinemo. Prihvatiti da je ona za nas nepomična, nesaglediva, nerazoriva. Pomiriti se s tim da sve naše riječi u njoj tonu za tren, da se raspadaju prije no što ih izustimo. Da ne mogu ni prodrijeti u nju, a kamoli izvesti nas iz nje. I tad – kad prihvatimo nemoć svojih riječi – tada tišina postaje mir. Tada, kad prihvatimo da osim tišine drugome i Bogu ne možemo dati baš ništa i kad ne možemo primiti baš ništa osim tišine – tek je tada naša ljubav dovoljno velika da u njoj odjekne mir. Kad možemo darivati i primati tišinu. Jer ni Isus nije pred najtežom kušnjom svog života, u Getsemaniju, svojim najboljim prijateljima darovao riječi: tjeskoba, žalost i strah i u njemu su ustavili riječi. Tad, u spoznaji sve dubine ljudske nemoći, darovao im je jedino što je imao: tišinu molitve srca. Onu istu tišinu u kojoj je svijet stvoren; onu u kojoj je otkupljen nijemim izdahom na križu.

Zato, kad sljedeći put u vašem životu nastupi tišina, bilo u razgovoru, bilo u molitvi, prihvatite je. Dopustite da to bude tišina molitve srca; dopustite da to bude tišina koja će vas podsjetiti na veličinu otajstva čiji biljeg nosi. I onaj tko bude razumio i ljubio vašu tišinu, razumjet će i ljubiti ono najdublje što imate. I nemojte nikad zaboraviti: nije tišina samo neka podloga za zvukove – ona je sam zvuk vašeg postojanja, najintimniji i najneproničniji, onaj u kojem se vezuju najdublje spone. Jer, kako reče Beckett, „to je tišina i to nije tišina; nema nikoga i netko je tu.“

(Ne)mir i tišina2

Oglasi

1 Comment

  1. Horror silentii…

    Ima nešto zastrašujuće i nešto zadivljujuće u tišini…Zato nije zahvalno jednostavno gledati na nju… Koliko je ljepote nastalo iz horror vacui, ali i bez njega; isto je i s tišinom 🙂

    Lijepe misli Luka, jake… 🙂

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s